Doris Bačić je zvijezda ženskog nogometa – i dokaz da se najveći snovi ostvaruju kad bez rezerve vjeruješ u sebe

Nosila je dres mnogih europskih klubova, igrala na najvećim stadionima, a nedavno je proslavila jubilaran stoti nastup u nacionalnom dresu. Kapetanica hrvatske ženske nogometne reprezentacije Doris Bačić, ujedno i golmanica, u ovaj se sport zaljubila još kao djevojčica. Zahvaljujući nogometu proputovala je cijeli svijet, a iako je odrastala bez nogometnih uzora, danas je upravo ona uzor mnogim djevojčicama – i to ne samo zahvaljujući svojim sportskim rezultatima nego i zbog neiscrpne energije i strasti kojima je osvojila i nas.

Dok se cijeli svijet pripremao za početak (muškog) Svjetskog nogometnog prvenstva u SAD-u, Kanadi i Meksiku, Doris i njezine suigračice proslavile su uvjerljivu pobjedu protiv Bugarske od 4:0. Time su na najbolji način zaključile impresivni niz u kvalifikacijskom ciklusu za Svjetsko prvenstvo koje će se 2027. godine održati u Brazilu. Izabranice Nenada Gračana zabilježile su pet pobjeda u šest utakmica i osvojile 15 bodova. Izborile su plasman u doigravanje, a u prvom kolu igrat će protiv Islanda 9. listopada. “Reprezentacija je u posljednjih nekoliko godina prošla smjenu generacija. Bilo je tu dosta stagnacije, nekih utakmica koje smo odigrale dobro, ali i nekih u kojima smo podbacile. No to je sve očekivano i normalno kad imaš mladu ekipu. Nemamo mi lakih protivnika i neće nam biti lako s Islandom. Riječ je o iznimno teškom protivniku i vrlo dobroj ekipi, no vjerujem da ćemo se pripremiti najbolje što možemo i dati sve od sebe. Priželjkujemo ono najbolje, a vidjet ćemo što će biti. Nema potrebe stvarati veliki pritisak tim mladim curama, no sigurna sam da će sve izgarati od želje da prođemo Island, i dođemo korak bliže Svjetskom prvenstvu i našem cilju”, dodaje.

Jakna, majica, kratke hlače, kapa i mokasinke Zara. Ogrlice H&M

Žene u “muškom sportu”

Nastup na Svjetskom prvenstvu kruna je karijere svakog sportaša, a posebno kad je riječ o ženskom nogometu. Iako žene nogomet igraju još od kraja 19. stoljeća, on je više bio iznimka nego pravilo. Tek 1984. godine odigrano je prvo, službeno Europsko prvenstvo za žene, a moralo je proći gotovo deset godina do prvog Svjetskog prvenstva, koje se 1991. održalo u Kini. Na prošlom Mundijalu, održanom u Australiji i Novom Zelandu 2023. godine, finalnu utakmicu u kojoj je Španjolska pobijedila Englesku s 1:0 pratilo je više od 20 milijuna gledatelja diljem svijeta. Sigurno je kako se o ženskom nogometu danas više priča i više ga se prati, no to nije bilo tako kada se Doris počela baviti njime.

“Kad sam bila djevojčica, nisam ni znala da postoji ženski nogomet. Trenirala sam s dječacima do 14. godine i nikad mi nogomet nije bio nešto ozbiljno čime bih se mogla baviti. Danas je to puno drukčije. Nacionalni savezi i UEFA dosta ulažu u razvoj sporta, a i cijeli se svijet drukčije odnosi prema ženskom nogometu upravo zahvaljujući Svjetskom prvenstvu u Francuskoj, a zatim u Australiji i Novom Zelandu. Drago mi je što danas djevojčice na televiziji mogu gledati ženski nogomet. Dok sam ja odrastala to nije bilo tako i žao mi je što nisam imala neki ženski uzor”, objašnjava. Otkriva nam i da u Hrvatskoj situacija ide nabolje, no još ima prostora za napredak, posebno što se tiče hrvatske lige. “Sada je sve ozbiljnije i profesionalnije, neusporedivo bolje od vremena kad sam ja počela igrati za reprezentaciju”, dodaje.

Nogomet – prijatelj iz djetinjstva

Njezin sportski put počeo je gotovo slučajno. U početku nije ni na tren pomislila da će se profesionalno baviti nogometom, a prisjetila se toga i dok je primala nagradu za stoti nastup u reprezentaciji. “Sve je krenulo iz moje potrebe da se bavim nekim sportom. A kako sam iz Neuma, nije bilo baš drugih opcija, pa sam počela trenirati nogomet. Nije mi bio potpuno stran jer su svi u mojoj obitelji veliki navijači Hajduka, a tata je uvijek imao prijatelje nogometaše. Zapravo smo nogomet i ja nekako prijatelji iz djetinjstva. Imala sam dosta trenutaka u karijeri u kojima bih zastala i iznenadila se gdje sam to ja sad jer nisam mislila da ću dogurati ovako daleko”, kaže.

Najveći izazov na tom profesionalnom putu, kako nam priznaje, bila joj je samoća. Iako je uvijek imala bezrezervnu podršku obitelji i prijatelja, nije joj bilo lako otići odmah nakon osnovne škole u Dubrovnik, a ubrzo potom napustiti Hrvatsku i živjeti negdje drugdje, sama. “Naučiš se prolaziti kroz sve sam, pa dosta puta u životu misliš da neke stvari trebaš napraviti sam, čak i onda kad možda ne moraš. To mi je bio najveći izazov, odvojiti se od nekog normalnog života, biti daleko od svega i propustiti dosta stvari. Ali to sam prihvatila jer je nogomet uvijek bio moj san i moja je želja bila ići za svojim nogometnim snovima. No, nije bilo lako tako mlada otići od kuće i prolaziti kroz sve to.”

Ako vjeruješ, možeš postići sve

Smatra da ju je upravo takav način života izgradio u osobu kakva je danas. “Takav ritam naučio me kako se u životu nositi sa svim problemima koji se pojave, no isto tako me naučio i da ne padam u preveliku euforiju kad stignu neke dobre stvari. Dobila sam tu neku mirnoću, a ta samostalnost zasigurno mi je ulila i samopouzdanje. Uvijek sam znala da sam sve što sam postigla, postigla sama, i što god da se dogodi, opet je to nešto moje. To me izgradilo i dalo mi sigurnost da mogu sve. Imala sam stvarno jako puno trenutaka u životu u kojima bih stala i pomislila kako ja, ta mala djevojčica iz Neuma, sada igram na San Siru s Juventusom. Izgradilo me sve to i pokazalo da ako u nešto uistinu vjeruješ, ali uistinu, i ako se tome predaš u potpunosti, nije važno odakle si – možeš postići sve.”

Majica, hlače i mokasinke Zara

Snovi koji postaju stvarnost

Svega toga prisjetila se i tijekom jubilarnog nastupa za reprezentaciju. Bio je to emotivan dan za nju, priča nam. “Igranje za reprezentaciju toliko mi je toga dalo, a i ja sam sebe jako puno dala njoj. Bilo je tu i velike sreće, i tuge, i jako puno emocija u svim tim nastupima. Nema većeg ponosa u karijeri jednog sportaša nego postići tako nešto sa svojom državom i predstavljati svoju domovinu na tako velikoj pozornici toliko dugo godina.” Nakon tog još jednog sna koji je ostvarila, sada sanja o plasmanu na veliki turnir. Nadamo se da će joj se i ta velika želja ostvariti nastupom na Svjetskom prvenstvu u Brazilu.

A dok sanja o nogometnim uspjesima, sanja i o društvu bez predrasuda o ženskom sportu, pa tako i ženskom nogometu. “S predrasudama sam se najčešće susretala kod ljudi koji nisu baš uspješni u svom području. Nikad mi nitko tko je ostvaren i tko se borio za vlastiti uspjeh nije rekao: ‘A što ćeš ti u nogometu?’. Zato svaki put kad nešto tako čujem, prvo pogledam tko mi to govori. Ne opterećujem se danas time. Voljela bih da stereotipa bude što manje jer znam koliko to, kad si mlad i dok odrastaš, može stvoriti nesigurnosti. Želim da se to promijeni zbog generacija koje dolaze.” Složit ćemo se kako se, nažalost, uspjesi sportašica ne slave, pa možda i ne cijene toliko koliko uspjesi sportaša. “Dajte priliku ženskom sportu. Žene se stvarno trude i ima toliko fantastičnih i moćnih sportašica da će se mnogi, ako tome pristupe bez predrasuda, iznenaditi koliko su žene moćne.”

Upravo su predrasude jedan od razloga zašto su u većini sportova žene manje plaćene od svojih muških kolega. No, poput Doris, i mnogi se drugi sportom nisu počeli baviti zbog zarade. “To nas ne obeshrabruje, naprotiv – trudimo se bez obzira na sve, no nadam se da će se s godinama taj jaz sve više smanjivati.”

Najvažnija sporedna stvar na svijetu

Nogomet je njezin posao pa joj je svaki dan ispunjen treninzima, a vikendom igra utakmice. Rijetke slobodne trenutke provodi nevezano za sport. Pratila je nastupe Hrvatske na Svjetskom prvenstvu, no kako je u lipnju i srpnju slobodna, pravi joj je odmor onaj koji provodi daleko od terena, na nekom dužem putovanju i s obitelji u Neumu. “Uživam u moru, čitanju i aktivnom ljetovanju, posebno u surfanju i svemu što je vezano uz more. Volim i planinariti, ali ako moram birati između planina i mora – biram more.”

I dok će mnogi reći kako je nogomet najvažnija sporedna stvar na svijetu, za nju je to ipak – humor. “Sposobnost da nasmiješ sebe i druge oko sebe za mene je najvažnija sporedna stvar na svijetu. Uvijek se volim dobro našaliti”, dodaje sa smiješkom.

Majica i bermude Bershka. Ogrlice H&M

Prva ljubav

U trenutku objave ovog intervjua njezin odmor završava i kreću pripreme za novu sezonu. Za sada nije donijela konačnu odluku hoće li svoju nogometnu karijeru nastaviti u talijanskom Laziju. Dok razgovaramo o budućnosti, pitam je planira li se nogometom profesionalno baviti i u četvrtom desetljeću života, poput svojega kolege, kapetana muške reprezentacije Luke Modrića. “Nije mi želja u 40-ima baviti se nogometom, no nikad ne reci nikad. Sigurno je kako bih nakon karijere voljela uzeti predah barem godinu dana i donijeti odluku što ću dalje. Nikad u svom životu nisam bila bez nogometa. Voljela bih vidjeti tko je Doris koja nije definirana nogometom. A opet, nikad ne reci nikad. Nogomet je ipak moja prva i možda najveća ljubav koju sam u životu imala i dao mi je sve što sam postigla.”

A da nije nogometašica, opet bi bila sportašica – možda rukometašica ili surferica. “Da sam se rodila negdje gdje ima velikih valova, vjerojatno bih surfala”, dodaje. Nisam je stigla pitati ima li velikih valova i mjesta za surfanje u Japanu, koji već dugo želi posjetiti, a možda u njemu i živjeti. Bilo bi to ostvarenje još jednog velikog sna za ljubiteljicu japanske kulture, samuraja, mitologije, animea i mangi.

Snovi su djevojčicu koja je počela trenirati nogomet s dječacima odveli daleko od rodnog Neuma. Otvorili su joj vrata uspješnih europskih klubova i reprezentacije zahvaljujući kojima je proputovala svijet i upoznala različite ljude. Neke od stvari koje su joj se dogodile nije mogla ni zamisliti, dok neke ciljeve tek planira ostvariti. “Ne treba se bojati velikih ciljeva”, poručuje i svim onim djevojčicama koje danas sa strahom ulaze u neku sportsku dvoranu. “Ako ti netko kaže da nikad nećeš postići nešto, ignoriraj to. Što više ciljeve sebi postaviš, dalje ćeš dogurati. Trebaš biti ponosna na sebe, dopustiti si i pogreške i uspjehe. I nikad ne trebaš prestati sanjati. Ja još uvijek sanjam.”

Fotografije: Franjo Matković
Video: Danijel Brezak
Styling: Laura Bošnjak
Make-up: Ema Juretić za Simonu Antonović
Frizura: Iva Kada za Salon Glamour
Asistent fotografa: Vilim Tavčar

Ovaj je intervju originalno objavljen u tiskanom izdanju Ljepote&Zdravlja za kolovoz/rujan 2026.