Bruno Šimleša o mjesecima hodanja kroz američku divljinu na Pacific Crest Trailu

Bruno Šimleša već godinama svojim savjetima pomaže onima koji ih trebaju. A nama je otkrio kako je njemu pomogla “Avantura života”.

“Na trailu je život težak, a življenje lagano” govori nam sociolog kojeg smo upoznali (i zavoljeli) uz njegove knjige i TV emisije. Bruno Šimleša, nakon mjeseci hodanja kroz američku divljinu, vratio se svakodnevici – kuhanju, poslu i obitelji. Dok razgovaramo o njegovim mjesecima u divljini, točnije 144 dana na Pacific Crest Trail stazi od 4300 kilometara koja spaja Meksiko i Kanadu, govori nam kako mu je ovo iskustvo “potvrdilo da je život čista svetinja, da ga treba maksimalno iskoristiti i da su ljudi, generalno, dobri”.

Je li Vam taj dosta izazovan put bio potreban kako biste si dokazali da to možete, da posložite neke stvari u glavi, da nešto promislite…?

Moram razočarati svakoga tko me to pita, ali ne. Nije mi se dogodilo to da sam pomislio: Sad je sve drukčije, sad sam spoznao bît života! Dobro sam poznavao sebe i prije, imam 46 godina, nisam baš mlad. I cijeli svoj život sam posvetio tome da shvatim neke stvari o životu i neke stvari sam uspio. Neke i nisam, i tek uspijevam, tako da nisam sad promijenio cijeli svoj život pa da su se izokrenule sve moje vrijednosti ili tako nešto. Supruga mi je rekla da sam malo mirniji i još prisutniji nego što sam bio prije. Ako ništa, ovo mi je iskustvo samo potvrdilo da je život čista svetinja, da ga treba maksimalno iskoristiti i da su ljudi generalno dobri.

Što Vam je bilo izazovnije, fizički ili psihički dio toga puta?

Oboje. Htio sam izazov koji će mi istovremeno biti i privlačan i drag jer obožavam biti u prirodi. Meni kao introvertu, iako znam da me ljudi tako ne doživljavaju, ali ja sam introvert i nisam imao nikakvih problema dva dana hodati i ne vidjeti ikoga. Nisam imao intenzivnu potrebu za interakcijom s drugim ljudima jer zapravo tada možeš imati dublju interakciju sa samim sobom. Htio sam izazov koji će mi biti i uzbudljiv, ali i, uvjetno, zastrašujući. I da ću morati upotrijebiti sve svoje vještine kako bih ga savladao. Prije toga imao sam par avantura u prirodi, po dva-tri tjedna, ali uvijek sam bio s nekim. A ovdje potpuno sâm u nepoznatom. I neizvjesnost je velika. Ali to mi se i sviđa jer to znači da je onda i izazov velik. I nisam znao kako će se moje tijelo osjećati nakon dva mjeseca hodanja, nakon, recimo, par dana i 150 km. Bio je velik izazov, s puno nepoznanica, ali meni se to sviđa. Sviđa mi se baciti u ocean. Uz to da si dobro istražio taj ocean i da vjeruješ da možeš plivati. Dakle, nije to bilo bezglavo. Jako sam dobro istražio što me očekuje i stvarno sam se jako dugo pripremao.

Koliko Vam je usamljenost bila izazovna? Bez obzira na to što ste po prirodi introvert, je li bilo trenutaka kad su Vam nedostajali Vaša obitelji i drugi ljudi?

Usamljenost mi nije bila problem – odvojenost od obitelji jest. Nedostajali su mi najbliži, pogotovo u trenucima kada se doma nešto događa, a ti znaš da ne možeš pomoći. Ali sama samoća mi je godila. Hodao sam, razmišljao, rješavao svakodnevne zadatke – gdje pronaći vodu, kamo postaviti šator, kako rasporediti hranu itd. Uvijek imaš nešto za raditi. Uvijek imaš neki cilj koji trebaš ostvariti, stvari o kojima možeš razmišljati. Imaš zapravo luksuz da ništa ne moraš, a sve možeš. Sve je postalo bazično i to je nevjerojatno oslobađajuće.

Jeste li ikad požalili što ste se upustili u tu avanturu?

Ni trenutka. Ovo je bio moj veliki san i pripremao sam se dugo godina. Doista me ništa nije moglo zaustaviti osim ozbiljnih obiteljskih problema ili ozbiljna ozljeda. Imao sam dvije ozljede. Jedna je bila ozljeda lijevog ramena jer sam pokušao rekreirati stoj na rukama koji je izvodila jedna djevojčica, i to mi je fantastično neuspjelo. A posljednjih tjedan dana hodao sam s opeklinom jer sam prolio vruću juhu po sebi, i to baš ispod gležnja. I nastavio sam pazeći da mi se ne inficira nakon što je mjehur na opeklini puknuo. Procijenio sam da ću izgurati i da imam dovoljno i gaza pa da sve bude čisto. Unaprijed predvidiš i prihvatiš loše trenutke, jako se brzo puniš dobrim trenucima, poput prekrasnih krajolika, i onda se lakše izdrže i ti loši.

Trail je imao i humanitarnu notu – koliko ste sredstava prikupili?

Više od 17.000 eura za udrugu “Sve za nju”, koja pomaže oboljelima od raka, i Zakladu Ljiljanu Pranić, koja se bavi ostvarivanjem tuđih snova. I onda sam htio da iskoristimo sredstva kako bismo mogli i drugima ispuniti njihove snove. Svi ljudi iz Hrvatske mogu se javiti na natječaj da se ispuni bilo koji njihov san – od nekog putovanja, preko novog instrumenta, do nečega za djecu. Jedna mama sanjala je da pošalje dijete na maturalac, pa smo platili maturalac. Jednoj gospođi koja je htjela prestati mucati, platili smo dva tjedna terapije u specijaliziranoj klinici, a jednoj gospođi koja je u 60-ima željela naučiti pjevati, plaćamo satove pjevanja. Sve me to posebno veseli.

Koliko Vam je upravo taj rad s ljudima, kroz razgovore, knjige, taj Vaš profesionalni dio života važan? Planirate li nastaviti u tom smjeru?

Jako mi je važan jer to nije samo poslovni život. Ja bih to radio i da ne živim od toga. Pisanje knjiga, a onda i sve što dolazi uz to, dio je onoga što jesam. Meni se sviđa taj proces. Sviđa mi se igrati riječima, igrati idejama. To je taj alkemičarski ples. Da ni od čega stvaraš nešto što je prepoznatljivo i razumljivo mnogima, to je moj element. I u tome se osjećam kao doma. I pisanje knjiga, i davanje savjeta onima koji traže te savjete. Kako biti bolji tata, mama ili općenito osoba te lakše izaći na kraj s nekim svojim nesigurnostima ili kako dublje cijeniti neke svoje prednosti. To je ono što ja jesam. Imam tu sreću da sam od nekih svojih strasti i baš onoga što smatram svojim esencijama uspio stvoriti svoje poslove. Stvarno sam jako sretan i zahvalan zbog toga.

Moramo iskoristiti ovu priliku i pitati Vas što biste nam mogli savjetovati u ovom nesigurnom i užurbanom svijetu? Kako voditi računa o sebi i svom mentalnom zdravlju?

Vodite računa o sebi prije nego što vas tijelo ili psiha natjeraju na to. Kad mi sami osjetimo da smo nezadovoljni, nestabilni ili da osjećamo prazninu, da nam nedostaje osjećaja sigurnosti, bilo što takvo, važno je dobro reagirati prije nego što nam stanje našeg tijela i našeg života, naših odnosa, ukaže da je to stvarno nužno. Uvijek bih svakome savjetovao da pronađe nešto što želi raditi, a ne što mora. Sjetite se kako smo mislili da svijet funkcionira kad smo imali pet-šest godina. Nismo baš znali sve, ali imali smo “ono nešto”, imali smo tu želju da se bavimo nekim svojim željama i snovima. I takav prostor moramo imati i kad imamo 35 ili 55 godina. Nešto od čega ti uzavri krv i nešto što je baš tvoje, i što radiš za sebe. Pronađite takvu neku aktivnost u kojoj god fazi života bili.

U proteklih godinu dana objavili ste dvije knjige. Planirate li i o ovom iskustvu napisati novu knjigu?

Vjerojatno hoću. Nisam išao tamo s tom namjerom, ali sad osjećam da ima puno priča koje bi trebale biti ispričane. Toliko sjajnih priča i toliko sjajnih ljudi koje sam upoznao. Knjiga je sada malo izglednija nego što je bila na početku. Nisam išao tamo da napišem nešto, nego da doživim nešto.

Jedna od knjiga koju ste objavili jest i “Kako kreirati najbolju godinu u životu”. Možemo li reći da je 2025. godina Vaša najbolja godina u životu?

Pa možemo, da, ovo je moja najbolja godina. Ostatak godine bit će posvećen obitelji. Pokušavam nadoknaditi sve što smo propustili. Evo sad čekam malenu da dođe iz škole i gledamo serije, to mi je sad najvažnije. I ne idem više nikamo, pa ni do dućana!

Foto: Privatne fotografije