Anemoia: zašto osjećamo nostalgiju za vremenima u kojima nikada nismo živjeli?

Za neke su to fotografije Zagreba iz 80-ih, za druge pak daleke zemlje poput Japana, a za treće prizori iz filmova, glazbe ili knjiga koje bude osjećaj pripadnosti nečemu što nikada nisu stvarno iskusili. Miris prošlih vremena, stil i estetika nekog od prethodnih desetljeća ili neobičan osjećaj da je postojalo mjesto na kojemu biste se, možda, osjećali više “kod kuće” nego u prostoru i vremenu u kojem živite. Ovaj osjećaj, koji mnogi opisuju kao nostalgiju za mjestom i vremenom koje nisu uistinu iskusili, ima svoje ime – anemoia.

Nostalgiju za nedoživljenim imenovao je i opisao autor John Keonig unutar “Rječnika opskurnih žalovanja” (The Dictionary of Obscure Sorrows), koji je 2021. godine izašao u tiskanom izdanju.

Keonig pojam anemoia najjednostavnije objašnjava kao “nostalgiju za vremenom koje osoba nije doživjela”, a u detaljnije pojašnjenje uvodi riječima: “Gledajući stare fotografije, teško je ne osjetiti neku vrstu čežnje za putovanjem. Blagi ubod nostalgije za razdobljem u kojem nikada niste živjeli. Želja da zakoračite kroz kadar u svijet crno-bijelih prizora, makar samo da sjednete uz rub ceste i promatrate prolaznike kako prolaze”.

Anemoia i nostalgija

Pojam nostalgija skovao je švicarski liječnik Johannes Hofer u 17. stoljeću, a izvorno se odnosio na medicinsko stanje – snažnu, gotovo paralizirajuću čežnju za domovinom. Hofer je odabrao upravo taj naziv jer objedinjuje dvije ključne dimenzije tog osjećaja: želju za povratkom kući (nostos) i bol (algos) koja proizlazi iz nemogućnosti da se ona ostvari. Kako piše profesor Felipe De Brigard za portal Aeon, američka psihologinja Krystine Batcho 1995. je utvrdila da nostalgija nije vezana samo uz prostore, nego i uz ljude, emocije i svakodnevne trenutke. Slične zaključke donijela je i Erica Hepper, čija su istraživanja pokazala da nostalgija često obuhvaća odnose, uspomene i djetinjstvo, a ne samo mjesta ili konkretne događaje. Sve to upućuje na to da nostalgija nije nužno vezana uz stvarna sjećanja, već uz emocionalna stanja koja im pridajemo.

Nostalgiju danas više ne gledamo kao bolest – ovaj se termin uvukao u način na koji razgovaramo o glazbi, modi, filmovima i kulturi, a upravo je nostalgija postala svojevrsni trend. Odličan primjer toga je nostalgija za 90-ima, iznimno popularna među generacijom Z. Zanimljivo je da ova generacija, rođena između 1996. i 2012. u najvećem dijelu nikada zapravo nije proživjela 90-e. Nostalgija, dakle, ne mora biti za domom ili proživljenim iskustvom, ona se danas sve češće temelji na pričama, kulturi i fotografijama iz nekog vremena ili mjesta. Tu nastupa anemoia, kao svojevrsna nadogradnja nostalgije, osjećaj koji ne počiva na osobnom sjećanju, nego na zamišljenoj, često idealiziranoj verziji prošlosti.

Zašto idealiziramo prošlost?

Posebno u užurbanom, neizvjesnom i kaotičnom vremenu, prepuštanje ovom osjećaju nostalgije može poslužiti kao kratki bijeg u “neka bolja vremena”. Upravo se u tom kontekstu može promatrati i rast popularnosti pojma tradwife, koji poziva na vraćanje starim rodnim ulogama i koji je preplavio društvene mreže – profili poput “The Ballerina Farm” donose idealiziranu sliku “jednostavnog” života – one u kojoj nosimo floralne haljine, uzgajamo svoje povrće, plešemo na kiši i stres moderne svakodnevice nas ne dotiče. Kako piše King’s College London, istraživanja sugeriraju da je ovaj val nostalgije prije svega reakcija na moderni umor i pritisak te potrazi za jednostavnijim, jasnije strukturiranim načinom života.

Na kraju, anemoia nas podsjeća koliko su naši osjećaji snažno oblikovani ne samo onime što smo doživjeli, već i onime što zamišljamo da smo mogli doživjeti. U svijetu koji je sve brži i neizvjesniji, čežnja za nekim drugim vremenom često je manje vezana uz prošlost, a više uz našu potrebu za smislom, pripadanjem i jednostavnošću. Naravno, nema ništa loše u povremenom prepuštanju nostalgiji kroz knjige, filmove i glazbu, no ne smijemo zaboraviti da takva idealizacija prošlosti često zanemaruje njezine stvarne izazove, pretvarajući je u emocionalno utočište koje više govori o sadašnjosti nego o prošlosti.

FOTO: Dupe Photos