Razgovarali smo s organizatoricom #igramkaocura, projekta koji ruši predrasude o djevojčicama u sportu

Devetogodišnja Ena najviše voli driblati, a kad zabije gol, jednostavno je – sretna. Među najboljim nogometašima i nogometašicama za nju su Perišić i Ana Maria Marković, a prijateljici koja se možda boji doći na prvi trening poručila bi: “Samo dođi, super nam je”. Šestogodišnjoj Tari najdraže je “igrati nogomet s curama”, a među svojim nogometnim uzorima navodi golmanicu Doris Bačić i Modrića.

Ena Ružman i Tara Horvat dio su male ekipe djevojčica iz Cirkovljana koje su odabrale trenirati nogomet, sport koji je i dalje primarno “rezerviran” za dječake. Danas ih je u ekipi 15, imaju između pet i devet godina, a upravo su one u središtu projekta #igramkaocura, iza kojeg stoji Lucija Horvat, članica uprave NK Naprijed Cirkovljan i ŽNK Lovorke. Lucija je, kroz rad u nogometnom klubu, rad s djecom i vlastite mališane iz prve ruke primijetila koliko se djevojčice u ovom sportu još uvijek susreću s drukčijim očekivanjima nego dječaci. Tu se rodila ideja za projekt #igramkaocura, o kojem nam je Lucija otkrila sve detalje.

“Priča s djevojčicama krenula je iz našeg malog Cirkovljana. Godine 2024. kao NK Naprijed Cirkovljan organizirali smo prvi nogometni kamp za djevojčice u Međimurju, pokrenuli ŽNK Lovorke i ozbiljnije krenuli u ženski nogomet. Počeli smo s nekoliko djevojčica koje su uglavnom trenirale i igrale s dječacima. Krajem 2025. uključili smo se u UEFA Playmakers program, a danas imamo 15 djevojčica u dobi od pet do devet godina koje zajedno treniraju”, priča nam Lucija.

Kako je nastao projekt #igramkaocura

No #igramkaocura nije nastao preko noći. Ideja se, kako kaže Lucija, postupno razvijala upravo dok je promatrala djevojčice na treninzima i utakmicama – njihovu borbenost na terenu, ali i predrasude s kojima se još uvijek susreću izvan njega.

“Zašto bismo djevojčicama stvarali osjećaj da moraju birati? Mogu obožavati nogomet i biti snažne i borbene na terenu, a istovremeno voljeti haljine, šminku ili bilo što drugo”, kaže Lucija, kojoj je slogan projekta #igramkaocura posebno značajan. “‘Igraš kao cura’ još uvijek se prečesto izgovara kao nešto loše. A ja svaki tjedan gledam cure koje mi dokazuju koliko je to besmisleno”, dodaje naša sugovornica.

Zašto nogomet još uvijek smatramo “muškim” sportom

Predrasude o ženama u nogometu, ali i sportu općenito, i dalje su prisutne. Kultura u kojoj neki sportovi jednostavno “nisu za djevojčice” često se stvara puno ranije, a Lucija smatra da veliku ulogu u tome imaju upravo okolina u kojoj djeca odrastaju i njihove prve sportske prilike.

“Zamislite djevojčicu od pet ili šest godina koja prvi put dođe na trening na kojem je 20 dječaka. Ako joj trener ne pruži podršku ili nema još jednu djevojčicu uz sebe, lako se može izgubiti među njima i odustati prije nego što uopće dobije priliku vidjeti je li nogomet za nju. Zato su važni roditelji, ali i klubovi i treneri. Ako djevojčica želi kopačke i loptu, dajte joj priliku da proba. Ako poslije odluči da nogomet nije za nju, potpuno u redu, ali neka to bude njezina odluka. Tu moram spomenuti našeg trenera Petra Božeka, koji trenira s djevojčicama, veže im kopačke, sasluša njihove probleme, a ako treba, veže i kosu. Takav trener može biti razlog zbog kojeg će djevojčica nakon prvog treninga poželjeti doći i na drugi”, kaže Lucija.

Sport i samopouzdanje

Kao što već znamo, a kako su bezbroj puta potvrdili i dječji psiholozi, sport je vrlo važan u izgradnji samopouzdanja. Lucija nam govori da je upravo ovo velika prednost djevojčica u sportu.

“Mislim da je to jedna od najvećih vrijednosti sporta. Kroz njega se djevojčice uče biti dio ekipe, donositi odluke, preuzeti odgovornost, nositi se s pritiskom i prihvatiti kritiku. To su vještine koje će im trebati cijeli život bez obzira na to hoće li se jednog dana profesionalno baviti sportom. Ne moramo od svih napraviti profesionalne nogometašice. Ako iz našeg kluba izađu djevojke koje se ne boje zauzeti za sebe, znaju raditi s drugima i ne odustaju nakon prvog neuspjeha, napravili smo puno”, objašnjava ona.

“Cilj nam je povezati djevojčice”

Iako je #igramkaocura krenuo iz malog nogometnog kluba u Cirkovljanu, Lucija ne želi da na tome i ostane. Ideja je, kako nam otkriva, projekt postupno proširiti i izvan nogometa te kroz turnire, festivale i sportska druženja povezivati djevojčice iz različitih klubova, gradova, ali i različitih sportova. Jedan od planova je i #trčimkaocura, događaj koji bi okupio djevojčice, žene, obitelji i sportaše, dok je dugoročna želja da #igramkaocura preraste iz hashtaga u zajednicu.

“Voljela bih da za nekoliko godina #igramkaocura više ne bude samo prepoznatljiv hashtag, nego zajednica koja povezuje djevojčice, sportašice i klubove. Želimo im dati više prostora u sportu, ali i raditi na vidljivosti ženskog sporta općenito. Ideja imamo jako puno, a sigurno je da ne želimo da ovo ostane samo nogometna priča”, govori Lucija.

“Igraš kao cura” nije uvreda

A dok #igramkaocura raste i polako izlazi iz granica Cirkovljana, Lucijina poruka ostaje jednostavna – djevojčica koja želi isprobati neki sport trebala bi dobiti priliku da to i učini, bez obzira na to koliko se on tradicionalno smatra “muškim”.

“Dođi i probaj. Ne moraš znati igrati niti odmah biti najbolja ili najbrža. Smiješ se bojati prvog treninga, promašiti loptu i ne znati gdje trebaš stajati. Sve se to nauči. Nemoj odustati od nečega što voliš samo zato što misliš da tamo ne pripadaš”, poručuje svim djevojčicama koje se još uvijek ne usude napraviti prvi korak.

A ako im netko usput dobaci da “igraju kao cure”? Lucija za njih ima spreman odgovor: “Nasmiješi se i reci: ‘Hvala.’ Jer to je kompliment”.

FOTO: Privatni album