Nakon burnouta, Petra se vratila na staro bakino imanje, gdje uzgaja cvijeće i gradi Vilinselo

Nakon burnouta u korporativnom svijetu, doktorica veterine Petra Špehar svoj je život počela premještati prema Bilogori, gdje sa zaručnikom obnavlja obiteljsko imanje, uzgaja cvijeće i gradi Vilinselo, prostor u kojem se žuljevi i zahvalnost ne poništavaju, nego rastu zajedno.

Petra Špehar dovela me na rub suza dok sam se pripremala za ovaj intervju. U video-ispovijesti na društvenim mrežama govorila je o gubitku pačića koji se zbog nestanka struje nisu uspjeli izlegnuti u inkubatoru. U tih par minuta nisam vidjela ženu koja se okrenula selu zato što je ono lijepa kulisa za fotografije (zbog čega je mahom pratimo), nego nekoga tko vrlo dobro shvaća da priroda nije dekor i da sporiji život ne znači lakši život. Tridesetdvogodišnju doktoricu veterinarske medicine burnout u korporativnom svijetu nije preko noći odveo na selo, ali ju je natjerao da ozbiljno posluša ono što je u njoj već dugo tinjalo: potrebu za smislenijim životom. Sa svojim zaručnikom Domagojem odselila se iz Zagreba u Bjelovar, gdje svaki slobodan trenutak ulaže u obnovu obiteljskog imanja u Bilogori. Ondje se njezina svakodnevica vrti oko vrta, cvjetnih livada, pčela, koka, pasa, maca i ponija Flekice, male životinjske družine bez koje Vilinselo ne bi imalo isti ritam. Tamo se uskoro planiraju u potpunosti preseliti i nastaviti razvijati naslijeđeni OPG, uzgajati organsko cvijeće i organizirati različite radionice. S Petrom smo razgovarali o tome kako izgleda život kad se prestane mjeriti samo rokovima, o zemlji koja traži strpljenje, cvijeću koje je niknulo iz jedne sasvim osobne ideje i imanju na kojem se prošlost ne čuva pod staklenim zvonom, nego polako pretvara u budućnost.

Rekli ste da je odluka o odlasku iz korporacije sazrela jedne zime. Kad se odmaknete od tog trenutka, osjećate li kao da je selo zapravo cijelo vrijeme strpljivo čekalo da se umorite od dinamike modernog života i vratite se svojim korijenima?

Oduvijek sam na grad gledala kao na mjesto koje te gura naprijed, dok te selo, s druge strane, natjera da naučiš usporiti. Na selu priroda određuje tempo života, a ne kalendar sastanaka. Mene je dugo bilo strah usporiti, pa je ideja o preseljenju stigla tek kad sam došla do točke u životu u kojoj sam bila spremna prihvatiti da odmor nije lijenost i da su tišina i poluprazan kalendar sigurno mjesto.

Kojim Vas je lekcijama naučio burnout?

Uvijek sam mislila da burnout mogu “zakrpati” godišnjim odmorom ili nekim izletom. To bi kratkoročno funkcioniralo, ali dugoročno bi me povratak u realnost uvijek mentalno vratio unatrag. Putem sam shvatila da je burnout posljedica nejasnih osobnih granica, kao i premalo rada na onome što nas veseli i ispunjava. Kad sam ušla u bakin vrt, sve se nekako počelo slagati oko toga.

Naziv Vašeg imanja, Vilinselo, zvuči kao naslov bajke, ali život na zemlji traži i žuljeve i suočavanje s vremenskim prilikama. Kako se u Vašoj svakodnevici isprepliću ta romantična, “vilinska” estetika i realnost seoskog života?

Prema legendama, upravo su na ovom području živjele, a možda još uvijek žive, bilogorske vile, pa smo, nakon što su se na imanju počele događati neke čudne stvari, odlučili ga nazvali bajkovito – Vilinselo. No istina je da život ondje često ne izgleda nimalo poput bajke. Ipak, možda je baš u tome ljepota cijelog puta. Čak i kad sve ide “kao po špagi”, priroda nas brzo podsjeti na to koliko smo maleni pred vremenskim (ne)prilikama. Za suočavanje s nedaćama potrebno je puno otpornosti i mentalne snage. Zato bih rekla da je život na selu istodobno bajkovit, čupav i zeznut. To je stalni podsjetnik kako ljepota i težina mogu postojati istovremeno, da možeš imati ruke pune žuljeva, a istodobno osjećati zahvalnost zbog života koji gradiš.

Sve ste to shvatili jer, iako još ne živite na imanju, ondje provodite gotovo svaki dan. Kako izgleda taj prijelazni život između Bjelovara i Bilogore, i zašto Vam je stara obiteljska kuća toliko važna u planovima za budućnost?

Vilinselo je udaljeno svega pola sata od našeg doma pa smo tamo gotovo svakodnevno. Ponekad i prespavamo, a nadamo se da ćemo se krajem ove godine u potpunosti preseliti ako sve bude išlo prema planu. Na imanju se nalazi i više od sto godina stara kuća moje šukunbake Katarine i šukundjeda Andrije. U njoj danas nitko ne živi, ali za nas je važan podsjetnik na početak cijele priče. Jednog dana, kad uredimo imanje i završimo kuću u kojoj planiramo živjeti, željeli bismo obnoviti i nju, pa možda upravo ondje otvoriti malen zero waste concept store s lokalnim proizvodima.

Osjećate li da nastavljate stopama svojih predaka?

Ne mislim da doslovno nastavljamo tamo gdje su oni stali jer su vremena potpuno drukčija, ali volim vjerovati da nastavljamo iste vrijednosti: brigu o zemlji, stvaranje nečega vlastitim rukama i želju da iza sebe ostavimo nešto dobro. Zato se ponekad, kad nam se dogode neobične slučajnosti ili stvari krenu bolje nego što smo očekivali, šalimo kako nam netko “odozgo” šalje znak da smo na dobrom putu. Lijepo je vjerovati da negdje postoji mala navijačka skupina koja prati što radimo.

Ideja o uzgoju cvijeća razvila se sasvim spontano, od sjemenki koje ste posadili za vlastito vjenčanje. Može li se reći da je to cvijeće, koje je trebalo proslaviti jednu novu ljubav, s vremenom postalo simbol Vašeg novog početka?

Ideja o uzgoju cvijeća razvila se iz želje da na vlastitom vjenčanju imamo i vlastito cvijeće. To je, naravno, bila romantizirana ideja jer što smo više ulazili u proces organizacije, to smo se više udaljavali od nje. Na kraju je od planova za vjenčanje ostalo samo sjeme cvijeća, a upravo se ono sada razvija u održivi poslovni model. U međuvremenu sam otkrila koliko cvjećarska industrija može biti ekološki problematična, pa smo se odlučili baviti uzgojem na drukčiji, održiviji način. Ako naše cvijeće nešto simbolizira, onda je to povjerenje u proces; vjera da iz jedne male ideje, jedne sjemenke ili jednog životnog zaokreta s vremenom može izrasti nešto puno veće nego što smo u početku mogli zamisliti.

Danas se dosta govori o psihoterapiji, ali i rad sa zemljom nosi sa sobom posebnu vrstu iscjeljenja. Je li Vas uzgoj cvijeća naučio strpljenju, osobito u onim fazama kad se u zemlji naizgled ništa ne događa, a zapravo nastaje život?

Naučio me povjerenju u proces. Mislim da danas ne bih bila ovdje da nije bilo obiju metoda: rada s psihoterapeutkinjom posljednje tri godine, ali i rada u vrtu, sa zemljom, golim rukama. Upravo sam kroz vrtlarenje, psihoterapiju i to povjerenje u proces došla do biomimikrije, koja me naučila da svaki unutarnji rast ima svoje faze i da one najmanje atraktivne često donose najveće rezultate. Kod biljke posiješ sjeme i čekaš. Njezino klijanje ovisi o zemlji u kojoj se nalazi, baš kao što ni mi u život ne krećemo s iste početne točke. Kad klica izbije na površinu, tek tada počinje njezin prvi susret s vanjskim uvjetima i pritiscima. Čini mi se da su biljke koje su se morale malo izboriti da prokliju često otpornije iako njihov početak nije bio lak. Svi smo mi, na neki način, biljke u svojoj zemlji. Svako forsiranje preranog rasta uglavnom završi manjim cvjetovima koji prebrzo završe svoj ciklus. Rast je proces i ako želiš imati plodnu sljedeću sezonu, moraš si dati vremena u ovoj fazi kako bi iz nje nastalo kvalitetno sjeme budućnosti. I zato toliko volim cvijeće.

Vilinselo gradite zajedno s partnerom Domagojem. Kako izgleda vaša svakodnevica i u kojem smjeru želite razvijati imanje u godinama pred vama?

Naša svakodnevica dosta ovisi o godišnjem dobu. Nakon poslovnih obveza, najčešće odlazimo na imanje, gdje nas čekaju renovacija, košnja, briga o životinjama, vrt i cvijeće. Trenutačno s nestrpljenjem iščekujemo prve latice, a plan je sljedeće godine udvostručiti broj posađenog i posijanog cvijeća, što znači da nas čeka i ozbiljna sezona sakupljanja sjemenja. Volimo i naš mali vinograd, koji bismo uskoro željeli proširiti, kao i urediti mali vinski podrum. Istodobno, i dalje radim u području kliničkih ispitivanja lijekova, ali ovoga puta na razvoju poslovanja, u puno manjem okruženju, u startupu u čiji rast vjerujem i čijem napretku svakodnevno svjedočim. Uz to razvijam OPG, uzgoj cvijeća te različite edukativne i kreativne sadržaje povezane s prirodom, sporijim življenjem i održivim poduzetništvom. Vilinselo zamišljam kao svojevrstan burnout-free prostor za žene koje će moći kroz kreativan rad u prirodi barem na trenutak zaboraviti na probleme. Ideja je da tijekom jednodnevnih radionica pronađu ono davno izgubljeno svjetlo u sebi i osvijeste vlastiti ritam. Ponekad je upravo jedan dan u prirodi pokretačka snaga za veće promjene u životu. Kod mene je tako bilo, a vjerujem da nisam izolirani slučaj.

Pokretanje projekta “od nule” ne iziskuje samo emotivnu nego i vrlo konkretnu financijsku hrabrost. Kako ste se nosili s tim pritiskom?

Prije nego što sam odlučila poslati službeno otkazno pismo, na dva lista papira ispisala sam sve aktivnosti vezane za obnovu imanja koje moramo odraditi, a koje ne zahtijevaju velika financijska ulaganja. Tada sam shvatila da zapravo imamo posla za sljedećih godinu dana. Fiksne troškove svela sam na minimum i polako počela razumijevati da je financijski pritisak dijelom bio i saboter iz straha od odlaska iz poznatog. Naravno, to ne znači da ulaganja nema ili da je sve jednostavno. Ali vrlo brzo nakon odluke stvari su se počele preokretati i ispalo je puno bolje nego što sam očekivala. Kad sam cijeloj situaciji pristupila iz perspektive obilja, a ne oskudice, s leđa mi je pao golem teret.

Iskusili ste i brzi korporativni svijet i sporiji ritam života na selu. Kad navečer sjednete sa svojim psima, pogledate polja koja ste sami zasadili i kuću koju obnavljate, kako danas definirate uspjeh?

Mislim da se definicija uspjeha mijenja zajedno s nama. Prije godinu dana za mene je to možda bila stepenica više na korporativnoj ljestvici, a danas je to miran živčani sustav – ili barem živčani sustav koji se zna vratiti u ravnotežu. Uspjeh je za mene biti prisutna u životnim situacijama, kakve god one bile. Često sam se znala toliko fokusirati na budućnost da uopće ne bih primijetila kako danas živim ono o čemu sam nekoć sanjala jer mi se to u međuvremenu počelo podrazumijevati. Stati, biti prisutna, “preraditi” ono što se događa i živjeti bez stalne potrebe za bijegom u budućnost danas mi zvuči kao sasvim dobra definicija uspjeha.

Fotografije: Iva Špehar