Zašto naša povijest iseljavanja ne rađa mostove empatije, nego zidove neprijateljstva prema onima koji su danas u našoj jučerašnjoj koži?
“Tinejdžeri napali 38-godišnju Splićanku u centru Dublina”. “Tri pijana mladića u centru Münchena napala dva Hrvata.” “U Buenos Airesu opljačkana Hrvatica; uzeli joj hranu, novac i dokumente.” “Pretukli Zagrepčanina na glavnom kolodvoru u Montrealu.” “U Beču naručivali hranu pa tukli i pljačkali hrvatske dostavljače.” Zamislite da svaki dan čitate ovakve naslove i strepite za sigurnost svog supruga, oca, brata ili sestre koji rade i žive u inozemstvu.
Oko 3,2 milijuna Hrvata i njihovih potomaka živi u inozemstvu, podaci su Središnjeg državnog ureda za Hrvate izvan Republike Hrvatske, što je gotovo jednako broju stanovnika same Hrvatske. Vjerujem da je ta brojka i znatno veća jer tisuće Hrvata svake godine napušta svoje domove u potrazi za boljom budućnošću pod tuđim nebom. I sama se ubrajam u tu statistiku, a nosim sjećanje na svoju majku koja je to isto činila prije mene. Mi vrlo dobro znamo kako je to biti “stranac”: osjećati se izloženo i ranjivo, biti ovisan o tuđoj dobroj volji, nositi se s birokracijom i, u najgorem slučaju, suočiti se s prijetnjama.
Ipak, u trenucima kad se u Lijepoj Našoj, zbog nedostatka radnika, popunjava jaz dolaskom miroljubivih naroda iz Azije, mahom Filipinaca i Nepalaca, mnogi Hrvati ne pokazuju suosjećanje koje bi, sigurna sam, željeli da njima pokažu u Dublinu ili Münchenu. Naprotiv, naslovi se mijenjaju: Nepalcu usred Zagreba razbijena boca o glavu, Indijac napadnut u tramvaju, ismijavali njegov naglasak; Filipinka doživjela verbalni napad zbog boje kože. Svjedočimo i prosvjedima s namjerom deportacije tih istih ljudi. I kao da sve to nije dovoljno, tu su i izopačene lažne vijesti koje potpiruju animozitet. Bojimo li se drukčijeg jer nas podsjeća na nas?
Strah od drukčijeg
Otkud to licemjerstvo? Zašto naša kolektivna trauma višestoljetnog iseljavanja ne rađa empatiju, nego neprijateljstvo prema onima koji su sada u našoj koži? Psihologija nudi složene odgovore, ali se svi svode na jedno – strah od drukčijeg. Taj strah nije nužno utemeljen na logici ili stvarnoj prijetnji; on je često refleks, evolucijski usađen mehanizam samoobrane. Kad sretnemo nešto što je kulturno, jezično ili vizualno nepoznato, naš mozak to automatski označava kao vanjsku/tuđu skupinu (out-group) – “oni” – i potencijalnu opasnost. Mi smo, kao društvo, navikli da je naša, unutarnja/vlastita skupina (in-group) – Hrvati, kroz povijest bila ugrožena te da se morala boriti za preživljavanje i status. Dolaskom stranaca, osjećamo se ugroženijima na vlastitom teritoriju, pa da bismo zadržali pozitivan osjećaj o sebi i našoj vrijednosti, naša podsvijest “njih” mora patronizirati.
Najveća ironija je ta što su ti ljudi došli po isto što i mi u Njemačku – bolji život i rad – pa se sukobljavamo s vlastitim uvjerenjima. Kako bismo izbjegli osjećaj licemjerja, pribjegavamo racionalizaciji i projekciji. Stvaramo nevidljivu, ali tvrdoglavu razliku: “Mi smo tamo stranci iz nužde, bolji od njih, kulturološki bliži. Oni su ovdje jer mi nismo htjeli raditi te poslove.” To je opasan mehanizam koji služi samo jednom cilju: opravdati vlastitu nelagodu i izljev animoziteta prema drugome, bez potrebe za suočavanjem s vlastitim licemjerjem.
Međutim, put od straha do nasilja olakšava još jedan podmukao psihološki mehanizam. U psihologiji se to naziva homogenost vanjske/tuđe skupine. Ljudski um, naime, da bi si olakšao život, ima potrebu pojednostavljivati složenost svijeta. Kad promatramo “naše”, vidimo milijun različitih karaktera, osobnosti i priča, ali kad promatramo “njih”, aktivira se efekt homogenosti, jednako kao i stereotipi, pa se svi Filipinci čine istina, svi Pakistanci imaju istu pozadinsku priču, svi Indijci su nediferencirana masa. Oni nisu individue s obiteljima, snovima i problemima, nego samo “strani radnici”.
Time se postiže dehumanizacija. Jer, ako su svi isti i ne posjeduju osobnost, lakše im je nalijepiti etiketu stereotipa koja služi kao opravdanje za diskriminaciju i nasilje. Nema grižnje savjesti kad se napada radnik iz Azije jer je on samo bezlična kategorija, a ne nečiji suprug, sin ili otac, jednako kao što je i onaj Hrvat u Stuttgartu nečiji sin. Ovaj psihološki zid koji gradimo između “nas” i “njih” omogućuje licemjerje. Stvara iluziju da smo mi u inozemstvu bolji, kvalificiraniji, “prihvatljiviji” stranci, dok su ovi ovdje “previše” drukčiji i opasni, zbog čega zaslužuju naš antagonizam.
Snaga kontakta i empatije
Ako je jedan od glavnih uzročnika toga strah od nepoznatog, onda je rješenje u otvaranju uma i upoznavanju drukčijeg. Stručnjaci navode da se predrasude i animozitet najlakše ruše izravnom, konstruktivnom interakcijom. Kad “oni” prestanu biti apstraktna vanjska/tuđa skupina i postanu Mukhliss (dostavljač), Mira (konobarica) ili Pradeep (građevinar), efekt homogenosti se raspršuje. Otkrivamo da su “oni” zapravo kao “mi”, ljudi s istim brigama oko stanarine, istom željom da pošalju novac kući i istim strahom za vlastitu sigurnost. Prava opasnost nije u strancima, nego u nepoznavanju stranaca. “Strah od nepoznatog često je prvi sloj netrpeljivosti, ali integracija uvijek uključuje dublje susrete različitih kultura, vrijednosti i životnih navika”, navodi psihoterapeutkinja Mirta Fraisman Čobanov.
Integracija se ne postiže deportacijom, nego zajedničkim radom, kavom i učenjem. Zašto ne biste već sutradan s prodavačicom u trgovini ili dostavljačem ručka započeli razgovor? Postavite obično pitanje, naučite njihovo ime, priznajte njihovo postojanje. To je malen, ali moćan korak ka priznavanju individualnosti i rušenju stereotipa.
“Psihološki je važno razumjeti da ljudi lakše prihvaćaju promjene kad se one odvijaju postupno i uz osjećaj sigurnosti. Nije isto seliti se u kulturološki bliske sredine i u društva s bitno drukčijim normama i vjerskim okvirima. Zato su uz empatiju jednako važni i jasni društveni okviri koji štite i domaće stanovništvo i nove zajednice”, zaključuje stručnjakinja.
Pogled u ogledalo
Hrvatska je, više nego ijedna druga zemlja, nacija oblikovana emigracijom. Naši korijeni leže u potrazi za boljim životom u tuđini. Ta povijest trebala bi nas činiti prvacima u razumijevanju i empatiji prema migrantima. Međutim, sada smo u opasnosti da postanemo licemjerna nacija koja traži suosjećanje dok ga istovremeno uskraćuje drugima na vlastitom tlu. Strah od drukčijeg nije ništa drugo doli strah od vlastitog odraza, od priznavanja da smo i mi, pod tuđim nebom, “oni”.
Možda je krajnje vrijeme da prestanemo biti uplašeni. U svakom Indonežaninu, Nepalcu ili Nigerijcu koji radi u Zagrebu, Splitu ili Rijeci trebali bismo prepoznati Hrvata koji je tražio sreću u Dublinu, Amsterdamu ili New Yorku. Tek kad tuđeg radnika vidimo kao ogledalo vlastitog supruga ili sestre, u našoj zemlji napokon može zavladati mir, poštovanje i suosjećanje.
Foto: Pexels
