VRIJEME JE ZA PREGLED! Ljerka Eljuga otkriva sve o pregledu dojki ovog mjeseca!

by | 3 listopada, 2016

SVAKOG LISTOPADA PODSJEĆAMO VAS NA VAŽNOST PREVENCIJE RAKA DOJKE. IAKO SE PUNO PRIČA O TOME KAKO JE BITNO OTKRITI GA NA VRIJEME, MNOGE ŽENE PRESKAČU POZIVE NA MAMOGRAFIJU. DOPUSTITE DA VAS POTAKNEMO DA SE BAŠ OVAJ MJESEC ODLUČITE ZA PREGLED!

Ravzgovarali smo s prim. mr. sc. Ljerkom Eljuga, spec. onkologije i radioterapije, ravnateljicom Poliklinike “Eljuga”, koja se redovito susreće sa ženama oboljelima od raka dojka. Evo što smo otkrili

Koliko su žene u kojoj dobi dužne ići na mamografiju, i koliko često treba raditi samopregled dojki?

Rečenica koja mnoge straši a često se ponavlja glasi: rak dojke je najčešći tumor u žena. Tvrdnja koja samo opominje da se svaka od nas mora brinuti za svoje zdravlje. Naravno da je tu uključen i zdravstveni sustav koji opominje one starije od 50 godina da se odazovu pozivima na mamografske preglede u sklopu Nacionalnog programa ranog probira koji je započeo 2006. godine.

Ali i mlađe žene trebaju započeti s mamografijom i preporučuje se da se s 40 godina učini tzv. bazična mamografija. Neke su žene bile prestrašene napisima o štetnosti mamografije, ali te tvrdnje nisu dolazile od stručnih osoba. Mamografija jest rendgenska metoda, ali s modernom aparaturom je zračenje minimalno. Zato je mamografija kod pojave nekih specifičnih tumora i dalje nezamjenjiva. Osobe koje imaju u obitelji oboljele od raka dojke trebale bi započeti s mamografijom i ranije, a savjetuje se da to bude iza 35. godine. Mamografijom se mogu otkriti tumori koji nisu opipljivi, a na snimci se prikazuju kao bijela nakupina zrnaca soli (mikrokalcifikati). Također je točno da se mamografijom ne mogu otkriti svi tumori, a tada govorimo o lažno negativnom nalazu. Naravno da tada rabimo i ostale metode dijagnostike, a u mladih žena to je svakako ultrazvuk. Postoje i metode kojima možemo otkriti neke tumore dojke isključivo citopunkcijom tankom iglom pod kontrolom ultrazvuka i/ili biopsijom širokom iglom, tzv. cor biopsijom.

Samopregled dojki jest najjeftinija i najjednostavnija metoda pregleda, ali nedovoljna ako se samo na nju oslonimo. Građa dojki je specifična za svaku ženu. Neke su zrnate, a neke čvorastije. Zato je teško opipom utvrditi je li neka promjena fiziološka ili patološka. Svakako je potrebno upoznati svoje tijelo i strukturu dojki od rane mladosti da bi se eventualna promjena mogla uočiti na vrijeme i potražiti pregled i mišljenje stručnjaka. Samopregledavati se treba između 6.i 10. dana menstrualnog ciklusa, jer je tada dojka u povoljnoj hormonskoj fazi, najmanje čvorasta i najmanje bolna.

Koji faktori povećavaju rizik od raka dojke?

Uvijek se pitamo kako možemo izbjeći i smanjiti rizike od obolijevanja. Na neke od rizika možemo utjecati, a neki su rizici već zapisani u genetskom nasljeđu. Za pojavu raka dojke rizični čimbenik je spol, a zatim dob. Između 40. i 70. godine obolijeva najveći broj žena, ali obolijevaju i umiru mlade žene, a neke od njih prije tridesete godine. Poznato je da su tumori u mlađih žena agresivniji, a razlog je taj da stanice raka brže rastu i potiču ih različiti faktori koje je teško izdvojiti za pojedinu oboljelu osobu. Povećan rizika obolijevanja imaju žene koje u obitelji imaju oboljelu osobu od raka dojke i/ili jajnika, ali ne samo po majčinoj liniji, nego utjecaj ima i očeva strana obitelji. Prema statističkim podacima obiteljsko nasljeđe je odgovorno za samo 10-tak % svih karcinoma dojke, a svi ostali se mogu pripisati ostalim rizicima.

Danas se rade testiranja osoba na najviše poznate gene koji su povezani uz nastanak raka dojke, a to su BRCA 1 i BRCA 2 iako postoji više stotina promijenjenih (mutiranih) gena koji su odgovorni za pojavu raka dojke. Nastanak raka dojke može se povezati s dugotrajnim menstrualnim ciklusima zbog produžene izloženosti hormonima (progesterona i estrogena). Odgađanje trudnoće iza 30. godine, skraćeno vrijeme dojenja, dugotrajno uzimanje hormonskog nadomjesnog liječenja također su čimbenici povećanog rizika od obolijevanja kao i dugotrajna oralna kontracepcija ima nešto povećan rizik. Ovdje još možemo nabrojiti i ostale rizike: konzumacija većih količina masnoća, debljina, smanjena fizička aktivnost te konzumacija alkoholnih pića.

Koje su mogućnosti liječenja raka dojke te koji su rizici i nuspojave pojedinog načina liječenja?

Danas se mogućnosti liječenja itekako razlikuju u usporedbi s ne tako davnom prošlošću. Na odabir terapijske metode utječe, prije svega stadij, odnosno proširenost bolesti, ali i karakteristike i ponašanje tumora. Naravno da manji tumori imaju obično i bolju prognozu.

Svaki tumor treba svakako odstraniti u cijelosti, a to se kod malog tumora postiže odstranjenjem samo jednog dijela dojke dojke, dok se kod većeg tumora ili kada je on nastao u području bradavice mora, nažalost, odstraniti cijela dojka. Često se moraju odstranjivati i limfni čvorovi pazušne jame iako se kod malih tumora odstranjuje samo „limfni čvor čuvar“, a za pacijenticu je to jako važno, jer se brže oporavlja i vraća u normalan život. Zbog straha ili neznanja neke se žene javljaju liječniku s već proširenom bolešću, pa se tada liječenje započinje sistemskim liječenjem (kemoterapijom) a kada tumor postane manji, tj. operabilan, pristupi se operaciji.

Zračenje gotovo uvijek slijedi iza operacije da bi se spriječio povrat (recidiv) bolesti i eventualno širenje u ostale udaljene organe. Trajanje zračenja obično je 5-6 tjedana tako da se svakodnevno primjenjuju male doze. Osobe koje su u takvom tretmanu nisu „opasne“ za članove obitelji, što je često postavljano pitanje. Sâm postupak zračenja nije bolan, ali se može javiti crvenilo zračenog područja, što obično nestaje nakon završetka zračenja. Nekim ženama koža ozračenog područja ostaje tamnije pigmentirana godinama.

Karakteristike tumora i njegovo biološko ponašanje određuje daljnji tijek liječenja, a to može biti kemoterapija i/ili hormonska terapija.

Kemoterapija djeluje sustavno na moguće zaostale ili odbjegle zloćudne stanice, ali nažalost i na zdrave stanice, posebice one koje se brzo dijele (kao što je koštana moždina, sluznica probavnog sustava, spolne stanice i korijen kose) pa izaziva mnogima znane posljedice: smanjen broj leukocita i trombocita, mučninu i povraćanje, gubitak menstruacije u fertilnih žena, gubitak kose.

Hormonska terapija primjenjuje se u hormonski ovisnim tumorima kroz pet ili 10 godina (ovisno o dobi bolesnice). Kod mlađih žena obično se koristi već mnogima poznat tamoxifen, a kod starijih pacijentica to su lijekovi nešto drugačijeg djelovanja (inhibitori aromataze). Hormonska terapija ima manje izražene nuspojave i toksičnost. Kod nekih žena javlja se bol u kostima i mišićima, osteoporoza, suhoća rodnice, malaksalost, te prorijeđenost kose.

U posljednje se vrijeme kod nekih tumora primjenjuje ciljana (biološka) terapija, a to su tzv. HER-2 pozitivni tumori. Takva vrsta terapije izaziva odgovor imunološkog sustava. Najpoznatija vrsta ove skupine lijekova jest trastuzumab (herceptin). Primjenjuje se nakon završene kemoterapije, a terapija traje godinu dana u trotjednim razmacima i obično izaziva blage nuspojave: zimica, tresavica ili glavobolja.

Pacijentice se često boje da će morati mijenjati način života. Koliko se njihov način života uistinu mijenja?

Već poznata tvrdnja glasi: rak dojke je gotovo izlječiv ako se na vrijeme otkrije. Puno je takvih osoba u našem okruženju koje nam tek u bliskom kontaktu „otkriju“ da su nekoć davno liječene od raka dojke i ne žele da to dozna njezina radna okolina, jer misle da će time biti stigmatizirane. U posljednje se vrijeme mijenja takvo nakaradno razmišljanje i mnoge javne osobe žele ispričati svoj put do izlječenja. Prvi kontakt s izrečenom dijagnozom kod svake će žene izazvati strah od budućnosti , burnu emotivnu reakciju, osjećaj osamljenosti, nemoći, depresiju… Svaka će žena imati različitu jačinu ili način reagiranja. Zato je važan odnos bliskih osoba koje će prve pružiti toplu i ljudsku potporu tijekom liječenja, a mnogim je ženama potrebna stručna, psihološka pomoć koja je u posljednje vrijeme moguća od strane psihoonkologa u za to osnovanim ustanovama i udrugama.

Po završenom liječenju žene se obično vraćaju svom ustaljenom rasporedu, ali mnogima strah od povratka (recidiva) bolesti stvara nesigurnost u planiranju budućnosti. Neizvjesnost u životu prisutna je i u „zdravih“ osoba, stoga moramo imati dodatno strpljenje i pojačano razumijevanje prema onima koji su prošli svoj trnovit put.