Upoznajte Lanu Polić, samouku fotografkinju sa svjetskim priznanjima

U vremenu kada svakodnevno prolazimo kroz stotine slika na društvenim mrežama, teško je zadržati nečiju pažnju. Ako fotografija uspije zaustaviti pogled makar na nekoliko sekundi i probudi emociju, onda je postigla svoj cilj, otkrila nam je mali dio svoje umjetničke filozofije riječka fotografkinja Lana Polić. Ova samouka fotografkinja sve je prepoznatljivije ime na domaćoj sceni, ali i puno šire – njezin rad oduševio je svjetski poznate fotografe Lindsay Adler i Roberta Valenzuela – a danas uspješno gradi karijeru na području beauty i komercijalne fotografije.

Kako je u odrasloj dobi iz početka krenula na ovaj, potpuno novi profesionalni put i naučila sve o fotografiji samostalno, kako su joj se otvorila vrata međunarodne scene te što je naučila kroz suradnje s nekima od vodećih imena industrije, Lana nam je otkrila u intervjuu koji slijedi. S inspirativnom Lanom Polić razgovaramo smo o njezinim počecima, izazovima, kreativnom procesu, ali i o tome što za nju danas znači uspjeh u svijetu fotografije.

Neko ste vrijeme radili u turizmu. Kako ste shvatili da je upravo fotografija ono čime se zapravo želite baviti?

Još kao dijete imala sam veliki interes za crtanje. Moja mama i sestra imale su talent za to, pa je ljubav prema tome prirodno prešla i na mene. Sate sam provodila kopirajući portrete iz tatinih enciklopedija i promatrajući lica, izraze i detalje. Ipak, kao mlada osoba ponekad je teško donijeti odluke koje oblikuju naš put, pa vas život često odvede u praktičniji smjer. U mom slučaju to je bio turizam.

Voljela sam svoj posao i uživala u radu s ljudima, u komunikaciji i dinamici tog svijeta. No, s vremenom se umjetnost ponovno počela vraćati u moj život – ovaj put kroz fotografiju. Počela sam fotografirati iz čiste ljubavi, bez velikih planova. Kada sam vidjela koliko radosti fotografija donosi ljudima koje sam fotografirala, shvatila sam koliko me to zapravo ispunjava. Ta kombinacija osobne strasti i radosti koju sam mogla pružiti drugima postala je snažna motivacija da fotografiji posvetim više vremena. Godinama je to bio hobi, ali s vremenom je prerastao u nešto čime sam se počela baviti profesionalno.

O fotografiji ste učili samostalno. Kako ste pronalazili što i odakle učiti?

Zahvalna sam što živimo u vremenu u kojem su informacije dostupnije nego ikada prije. Odrasla sam u razdoblju prijelaza – od listanja knjiga do klikanja po internetu i traženja znanja online. Upravo zbog toga svjesna sam koliko je danas moguće naučiti ako postoji dovoljno želje i upornosti. Iza mog znanja stoje stotine sati čitanja online članaka o fotografiji, gledanja edukativnih videa i tutoriala na fotografskim platformama i YouTubeu. Sve naučeno trebalo je pretvoriti u praksu da bi zaista zaživjelo.

Veliku podršku imala sam i u partneru Robertu, koji je vjerovao u mene i kada sam sama sumnjala. Takva podrška je neprocjenjiva. Iako bi mi bio povremeni model, pored njega, u početku je bilo teško pronaći ljude koji su spremni satima pozirati dok ja učim postavke kamere i rasvjete. Zato sam s vremenom postala vlastiti model. Fotografirala sam samu sebe, testirala svjetlo, kompoziciju i tehniku. Ispostavilo se da je to bio izvrstan način učenja jer sam kasnije sve to znanje puno lakše primjenjivala u radu s klijentima.

Mentorirao vas je poznati američki fotograf Roberto Valenzuela, a osvojili ste i nagradu fotografkinje Lindsay Adler iz New Yorka. Možete li nam ispričati nešto više o tim iskustvima?

Ta iskustva su mi pokazala koliko je važno usuditi se probati i pitati. Nikada ne znate koja vam vrata upravo to može otvoriti. Na početku svog fotografskog puta prijavila sam se na otvoreni natječaj fotografkinje Lindsay Adler na platformi CreativeLive. Htjela sam testirati svoje znanje i potaknuti sebe na nove izazove. Natječaj je trajao pet mjeseci i sastojao se od niza zadataka. Na kraju sam postala ukupna pobjednica. Lindsay Adler je poznata modna fotografkinja i edukatorica iz New Yorka, i njezino priznanje i pohvale za moj rad značile su mi zaista mnogo. To iskustvo bilo je snažan poticaj da nastavim dalje.

Godinama kasnije ponovno sam poželjela provjeriti gdje se nalazim kao fotograf i dobiti iskrenu, konstruktivnu kritiku od nekoga tko je na samom vrhu industrije. Tijekom pandemije Roberto Valenzuela organizirao je besplatne online recenzije fotografija. Počela sam mu slati svoje radove i vrlo brzo je pokazao veliko oduševljenje mojim fotografijama. U tom trenutku odlučila sam riskirati i pitati ga bi li mi bio mentor. Njegov prvi odgovor bio je negativan jer tada nije planirao ikoga mentorirati. Međutim, nakon što je detaljno pogledao moj portfolio, promijenio je mišljenje.

Tako je započela naša suradnja, a ubrzo je i Canon USA ponudio dvogodišnji mentorski program. Te godine nas je samo šest odabrano za taj program, i imala sam čast biti među njima. To iskustvo otvorilo mi je potpuno nova vrata. Dobila sam priliku predavati na svjetski poznatoj fotografskoj konferenciji WPPI u Las Vegasu te na Canadian Imaging Conference u Kanadi i upoznati mnoge svjetske fotografe. Kada se sjetim da sam godinama prije toga učila kako postaviti svjetlo i držati kameru, te radila prve fotografske korake kroz online tutoriale od Roberta koji mi je kasnije postao mentor i prijatelj – sve to i danas djeluje pomalo nestvarno.

Koji je bio najzahtjevniji ili najzanimljiviji projekt na kojem ste radili?

Kroz godine rada bilo je mnogo projekata koji su mi ostali posebno važni. Najzahtjevniji su obično oni koji uključuju kampanje i lansiranje novih proizvoda ili brendova. U takvim projektima postoji vrlo jasna vizija klijenta kojoj se fotograf mora maksimalno prilagoditi. To zahtijeva puno pripreme, planiranja i detaljnog rada. Najljepši trenutak u takvim projektima je kada kasnije vidite svoj rad na plakatima, u magazinima. Tada shvatite koliko je sav trud imao smisla.

Jedan od najzanimljivijih projekata bio je vezan uz Canon USA. Moj tadašnji mentor morao je snimiti materijal o mom radu i našem zajedničkom projektu, pa je na dva dana doletio iz Beverly Hillsa u Rijeku kako bismo sve realizirali. Bila su to dva izuzetno intenzivna dana puna priprema, snimanja i rada. Od uzbuđenja i nervoze danima prije toga gotovo nisam uopće spavala.

Beauty, modna fotografija, vjenčanja, portreti – koje vas područje fotografije najviše privlači i zašto?

Kroz moj rad prirodno su se izdvojili portreti, beauty i komercijalna fotografija. To se dogodilo gotovo spontano. Još od djetinjstva voljela sam crtati portrete, pa je očito da me ljudsko lice i izrazi oduvijek fasciniraju. Ove vrste fotografije daju mi veliku slobodu kreativnosti. Jako sam detaljna osoba i veliku pažnju posvećujem bojama, kompoziciji, svjetlu i sitnim elementima koji na kraju čine veliku razliku. Volim fotografije koje su vizualno zanimljive.

Upravo mi ovakva fotografija omogućuje da spojim sve ono što volim – kreativnost, detalje, rad s ljudima i stvaranje rada koji ostavlja snažan estetski dojam. Kada radim takve fotografije, nemam osjećaj da radim posao. Imam osjećaj da kreiram i stvaram.

Osim fotografiranja, bavite se i retuširanjem. Kako izgleda taj dio vašeg posla i koliko je važan u konačnom rezultatu?

Retuširanje je, po mom mišljenju, vrlo važan dio procesa, iako njegova važnost ovisi o vrsti fotografije. U fotografiji kojom se ja bavim – posebice u beauty i komercijalnoj fotografiji – ono igra ključnu ulogu. Imala sam priliku i predavati profesionalni retouch, gdje sam detaljno objašnjavala cijeli proces obrade. Dobar retouch trebao bi biti gotovo neprimjetan. Cilj nije “ispeglati” lice, nego uljepšati detalje i pritom zadržati prirodan i realan izgled. To je zapravo vrlo zahtjevan i detaljan posao. Obrađuju se koža, šminka, kosa, odjeća, pa čak i forma tijela. Na kraju upravo ta završna obrada i posvećenost detaljima često podiže fotografiju na viši level.

Što danas smatrate svojim najvećim fotografskim postignućem?

Prije svega, za mene je jedno od najvećih postignuća upravo moj rad. Od osobe koja je krenula gotovo bez znanja o fotografiji, do vlastitog studija i brojnih zadovoljnih klijenata – taj put je za mene ogromno postignuće. Sve to rezultat je želje, strasti i upornosti. Naravno, izuzetno sam ponosna i na suradnju s Canon USA, kao i na priliku da predajem na međunarodnim fotografskim konferencijama. Kada se sjetim da sam nekada u svom malom stanu pokušavala shvatiti kako postaviti rasvjetu i hoću li uopće biti dobra u fotografiji, a kasnije stajala pred stotinama ljudi i dijelila svoje znanje – to je osjećaj koji je teško opisati riječima.

Što za vas čini dobru fotografiju, a što dobrog fotografa?

Za mene je dobra fotografija ona koja izazove emociju. Danas svakodnevno prolazimo kroz stotine slika na društvenim mrežama i vrlo je teško zadržati nečiju pažnju. Ako fotografija uspije zaustaviti pogled makar na nekoliko sekundi – kroz estetiku, boje, kompoziciju ili emociju – onda je postigla svoj cilj. Naravno, ljepota je uvijek subjektivna. Ono što je nekome izvanredno, drugome možda neće biti posebno zanimljivo. Kada fotografiram, uvijek nastojim stvoriti povezanost između osobe i kamere, koristiti zanimljivu kompoziciju, boje, ponekad i pokret. Važno mi je da fotografija bude upečatljiva i privuče pažnju.

Dobar fotograf, po mom mišljenju, je onaj koji nikada ne prestaje učiti. Netko tko istražuje, pomiče vlastite granice i ne zadovoljava se prosjekom. Tehnika je važna, ali ono što nas zaista pokreće su strast i ljubav prema stvaranju. U trenutku kada pomislite da sve znate – tada zapravo prestajete rasti.

Što vam je sljedeće na poslovnom planu?

Jedan od mojih sljedećih ciljeva je veći studio. Već dugo radim u relativno malom prostoru i s vremenom postaje jasno da rast broja projekata i opreme zahtijeva više prostora. Također bih se u budućnosti voljela više posvetiti edukacijama, kako na domaćem, tako i na stranom tržištu.Nedavno sam postala i ambasador za jednu američku fotografsku kompaniju, pa će i taj dio suradnje biti važan dio mojih budućih projekata.

Što biste poručili mladim fotografima i svima koji sanjaju o karijeri u fotografiji?

Poručila bih im da se usude sanjati i da se usude pokušati. U životu smo često sami sebi najveća prepreka, ali možemo biti i vlastiti najveći motivator. Iza svakog uspjeha stoje želja za učenjem, upornost i ljubav prema onome što radimo. Svi veliki fotografi nekada su počeli od nule. Ono što ih je vodilo do uspjeha bila je njihova upornost i volja da nastave dalje. Ako danas odlučite da nešto želite i svaki dan radite male korake prema tom cilju, samo je pitanje vremena kada ćete do njega i doći.

FOTO: Lana Polić