Emma Drobnjak pokrenula je prvi veterinarski podcast u Hrvatskoj. Razgovarali smo s njom

Veterina je prije svega poziv, rekla nam je Emma Drobnjak, studentica Veterinarskog Fakulteta u Zagrebu i ponosna osnivačica i voditeljica podcasta “Vetify”, koji spaja stručnjake sa svih područja veterine, ljubitelje i prijatelje životinja, ali i sve one koji žele naučiti nešto više o svojim ljubimcima, životinjama i veterinarskom poslu. Kao studentica druge godine veterine, Emma nije čekala diplomu da bi ostavila trag u struci – zato je pokrenula “Vetify”, prvi veterinarski podcast u Hrvatskoj.

U svega pola godine snimanja ovog podcasta (koji slušamo na YouTubeu, platformi Apple Podcasts i pratimo na Instagramu i TikToku), Emma je ugostila više stručnjaka iz raznih područja veterine, koji su svoje znanje, rad i strast podijelili u njezinim zanimljivim, zabavnim i edukativnim epizodama. S inspirativnom Emmom smo razgovarali o planovima za karijeru nakon studija i “Vetify”, ali i o njezinoj ljubavi prema životinjama koja joj je od djetinjstva glavni pokretač.

Zašto veterina? Što te potaknulo na to da upišeš baš veterinu i je li ti to odmalena posao iz snova?

Kad sam upisivala fakultet, veterina je bila jedina na mojoj listi jer je to uvijek bio moj san i znala sam da ništa drugo osim toga ne želim. Odmalena sam bila okružena životinjama, naučila sam jahati konje prije hodanja, i odrasla sam uz njih. Uvijek mi je bilo jednostavnije komunicirati sa životinjama i povezati se s njima, a samo poštovanje koje imam prema svakome veterinaru je iznimno veliko. Uvijek sam se divila veterinarima koji zapravo na bazi onoga što im vlasnik kaže, i onoga što vide na samoj životinji, moraju otkriti koji je tu problem. I zato od svih grana medicine sam se najviše divila veterini budući da morate pomoći pacijentu koji vam ne može reći što ga muči, te mislim da za to veterinari stvarno moraju imati veliko znanje, želju i razumijevanje. Uz samu ljubav prema životinjama i želju rada s njima, uvijek me zanimalo kako veterinari dođu do srži problema i izliječe pacijenta s malo smjernica.

Kako je nastala ideja za podcast “Vetify” i što je bio onaj presudni trenutak kad si odlučila da ćeš doista krenuti s ovom pričom?

Budući da sam već dosta godina u konjskom svijetu, a sada i druga godina veterine, gledam kako se razvija ova branša medicine. Shvatila sam da se općenito najviše priča o medicini i stomatologiji, a veterina je uvijek bila tu negdje, ali nikad u fokusu. Sama veterina ima toliko toga za ponuditi, za naučiti, toliki broj interesantnih i ključnih zanimanja o kojima se, po mom mišljenju, ne priča dovoljno. Svi ljudi vole životinje i žele naučiti neke novosti o njima, a veterina to upravo nudi. Iz velike ljubavi prema struci i životinjama, na svoju vlastitu ruku nevezano za fakultet, željela sam započeti nešto novo što će pružiti široj publici, koja ne mora biti u struci, da dobije uvid u sve što naša predivna struka nudi. Ima toliko cijenjenih veterinara, specijalista, profesora, trenera, uzgajivača, udruga, i naravno životinja o kojima se ne priča dovoljno. Kroz “Vetify”, želim spojiti našu zajednicu i približiti svijet veterine svim ljubiteljima životinja.

Tvoja prva epizoda – jesi li bila nervozna, kako si se pripremila i što ti se posebno urezalo u sjećanje?

Ideja za “Vetify” nastala je prošle godine u kolovozu, a prva epizoda snimana je početkom listopada. U tom periodu do snimanja dosta sam se pripremala budući da je format podcast i vođenje razgovora s gostima meni bila jedna potpuno nova stvar u koju sam se odlučila upustiti. Zahvalna sam na tome što sam bila okružena ljudima koji su se već malo dotaknuli tog svijeta i dobila sam brojne korisne savjete, ali je na kraju dana bilo na meni da se izgradim u tome. Prije prve epizode bila sam jako uzbuđena, ali bez obzira na svu pripremu, i dalje sam bila nervozna. Mislim da taj osjećaj uzbuđenja-nervoze zapravo nikad ne ode, i dan-danas ga osjetim, no sve dok je tu, znači da radim ono što volim i što me uzbuđuje. Za prvoga gosta pozvala sam svog cijenjenog profesora anatomije Ivana Alića s veterinarskog fakulteta, i mogu reći da mi je on dosta pomogao da budem u trenutku te da ne dozvolim nervozi da preuzme. Naravno, s vremenom to postaje sve lakše, ali uzbuđenje je tu za svakoga gosta!

Kakve su prve reakcije publike? Što kažu tvoji obitelj, prijatelji i profesori?

Prije nego što sam pokrenula svoj podcast “Vetify”, dosta sam istraživala postoji li neki sličan format vezan uz veterinu u Hrvatskoj, i mogu reći da je ovo prvi veterinarski podcast u Hrvatskoj – što me čini još ponosnijom. Upravo zbog toga što je riječ o nečem “novom”, ljudima je trebalo vremena da vide, čuju, i saznaju za podcast. Na početku su se ljudi prvo upoznavali s “Vetifyjem” dok nisu dobili sliku o čemu je riječ. Mogu reći da sam iznimno zahvalna na svoj podršci koju sam od samoga početka dobivala od obitelji, prijatelja, i kolega. Nisam bila sigurna kako će profesori i drage kolege reagirati budući da ih studentica s druge godine zove da dođu u njezin podcast za koji su tek čuli. No svi su bili zaintrigirani, željni i s velikim zadovoljstvom su pristali kao i svi ostali pozvani gosti. Naravno, želja mi je da u “Vetify” dovodimo veterinare i sve ljude koji su povezani sa životinjama, i sada smo lagano krenuli u tom smjeru, što me čini jako sretnom.

Na koji ti način vođenje podcasta pomaže u osobnom i profesionalnom razvoju kao buduće veterinarke?

Jedna od predivnih stvari koju mi pruža podcast jest upoznavanje ljudi. I to ljudi s godinama iskustva, rada, i znanja. Održavanje odnosa s gostima je, po meni, jedna jako bitna stvar za moju kasniju karijeru i doprinos veterini. Uz to, kao mladi student, vođenjem podcasta i raznim razgovorima puno učim i tu dobivam na znanju, što je meni jako bitno za razvoj kao budućoj veterinarki. Veterina je sama po sebi jedan zahtjevan fakultet, s razlogom, u koji se mora uložiti puno vremena. Uz balansiranje obveza s fakulteta i vođenje podcasta, morala sam još više napora uložiti u organizaciju vremena, što je ključna stvar za svaku osobu, i koliko god to balansiranje bilo naporno nekada, jako mi je pomoglo u usavršavanju te vještine.

Gdje vidiš svoju karijeru nakon faksa? Kako zamišljaš budućnost ovog podcasta?

Nakon fakulteta, voljela bih otići na dodatnu edukaciju i specijalizaciju u Englesku budući da je tamo jedna od velesila za konjsku veterinu. Koliko god me sve životinje zanimaju, moja ljubav i karijera su oduvijek bile centrirane oko konja. U samoj Hrvatskoj, veterinarska struka vezana za konje nije na razini kao što je u Engleskoj, ali bih svakako voljela doprinijeti svojim znanjem iz Engleske u razvoju u Hrvatskoj. Željela bih podići pristup konjma s veterinarske strane na veću razinu i dati vlasnicima sve što do sada nisu imali. “Vetify” je tu u priči gdje bi zajedno rastao s mojim razvojem. Svakako bih voljela proširiti podcast na regionalnu, ali i globalnu razinu gdje će ga ljudi prepoznavati i slušati, te, naravno, naučiti nove stvari od svjetskih stručnjaka.

Što bi poručila budućim studentima veterine? Postoji li “romantizirana” slika veterinarskog posla i što misliš o tome?

Studij veterine traje šest godina, od kojih se do klinika dolazi tek u četvrtoj godini. Rekla bih da su prve tri godine dosta zahtjevne budući da se uglavnom sjedi i uči iznimno puno bitnih informacija, a rada sa životinjama nema toliko puno. Da bi se uopće došlo do kontakta s pacijentima, stvarno treba sjesti i uložiti puno vremena, puno je tu odricanja. Kao i svaka medicina, veterina nije nimalo lagana, pogotovo zato što se uči, ne o jednom organizmu šest godina, nego o velikom broju njih. Dobar primjer jest anatomija koja traje tri semestra i bazira se na svim domaćim životinjama, psima, mačkama, čak i pticama. Svaki je organizam zaseban i ima puno razlika, što većinu vremena zna biti zahtjevno. Osobno bih rekla da veterina kao studij i struka nije za svakoga. Mislim da se u ovaj studij mora ući s jednom velikom sigurnošću jer je prvih šest godina samo dio velikog puta jednog veterinara i tome se stvarno mora posvetiti. Da, rekla bih da puno ljudi “romantizira” posao veterinara i kažu da žele studirati veterinu jer “vole životinje” ili jer “ne žele raditi s ljudima”, ali na kraju dana najviše se radi s vlasnicima životinja i veterinari moraju biti psihički čvrsti uz veliko radno opterećenje da uspješno odrade poprilično puno raznih slučaja. Da, veterina je predivna struka, ali zahtijeva veliko odricanje i još veće ulaganje u znanje kako bi mogli odrađivati svoj posao. Zato ja kažem da je to više poziv, to se stvarno mora željeti da bi na kraju postao kvalitetan doktor veterinarske medicine.

Kada je započela tvoja osobna ljubav prema životinjama i kad si je odlučila pretočiti u životni poziv?

Kao što sam i na početku naglasila, odrasla sam među životinjama. Zakoračila sam u svijet konja sasvim slučajno kad mi je bilo tri godine i iz jednog nezgodnog incidenta gdje mi je kobila slučajno zakačila palac kad sam joj davala mrkvu, ali iz nepoznatog razloga zamolila sam roditelje da se sljedeći dan vratimo kako bih započela jahati na upravo toj kobili… Kažem da je to bila više sudbina jer ni dan-danas nitko ne zna zašto sam se htjela vratiti, uglavnom se kod djece tako stvori trauma i strah, a ne ljubav. I zapravo sam uz konje naučila dosta vještina kad je riječ o odgovornosti, brizi, poštovanju, odnosu, ulaganju, radu i ljubavi. Odlučila sam da ću im, kad odrastem i dođem do tog perioda u životu, vratiti svu tu ljubav tako da postanem veterinarka i pružim im zdravlje i kvalitetan život. Jedan od ključnih trenutaka, gdje sam bila sigurna da želim studirati veterinu, bila je moja kobila Trinity koja ima astmu, ili bolje nazvano Equine Asthma/Heaves/RAO (recurrent airway obstruction). Bio je to proces od par iznimno teških godina gdje smo imali malo nade da će ozdraviti. I tada sam si obećala da više nikad neću biti u nemogućnosti pomoći životinji jer sam se osjećala bespomoćno dok sam je gledala kako se muči, a lijeka nije bilo. Zahvaljujući slovenskom veterinaru Hrenu, uspjeli smo je dovesti u stabilno stanje i priuštiti joj kvalitetan život. Upravo me takvi veterinari inspiriraju na to da mogu postići ono nemoguće i dati vlasniku nadu da se životinja može spasiti.

Za kraj, imaš li i sama ljubimce? Ako da, koje?

Imam puno ljubimaca; predivnu Quarter kobilu Trinity, dva psa, dvogodišnjeg čokoladno-smeđeg labradora Huga (koji je ujedno i maskota podcasta), udomljenu staffordicu Cana i dvije udomljene/spašene mačke Mik i Zuli. Naravno, još imamo veliki broj pasa i mačaka kod ostalih članova obitelji. S ponosom mogu reći da mi je sestra prije par godina osnovala udrugu DOG&GO i trudimo se pomoći što većem broju životinja. Iako sam ja prva u obitelji koja se odlučila za veterinarsku karijeru, moja cijela obitelj voli sve životinje i jako nam je bitno pomoći i pružiti im bezuvjetnu ljubav kakvu zaslužuju.

FOTO: Privatni arhiv