Osvojite retro SMEG hladnjak napunjen zalihom KARLA svježe tjestenine!
U posljednje vrijeme priča se dosta o KARLI, brendu karlovačke tvrtke Žitoproizvod koja ove godine slavi impresivan 78. rođendan. Upravo tim pov...
#nistesami: Remi o ogoljenosti, potpunoj dezorijentiranosti i manjku posla
Po vokaciji glazbenica, no inače profesorica engleskog i španjolskog jezika, strastvena obožavateljica poezije bez dlake na jeziku koju krasi inteligencija, direktnost, ženstvenost, hrabrost, senzibilnost (posebno kada je nepravda u pitanju), te nježnost.
Naravno, riječ je Mireli Priselac Remi od koje svaki put kada sjednete na zajedničku kavu – naučite nešto novo. Ona je osoba koju želite imati u svom okruženju, jer osim što će vas osvijestiti, toliko pažljivo bira riječi da vas ne može ostaviti ravnodušnima. I uspjela je opet u tome – napisavši pjesmu koja predstavlja svojevrsni mehanizam suočavanja s cjelokupnom situacijom u kojoj se trenutno nalazimo. Još jednom je pokazala što znači suočiti se sa strahovima, otvoriti dušu i servirati je svima na papiru zbog čega se i našla u serijalu #nistesami kroz koji se trudimo dati vam tračak nade, pomoći vam koliko-toliko držati konce u rukama i, ono najvažnije, osvijestiti vas da niste sami.
Na koji se način nosiš sa strahovima i tjeskobom u ovom periodu?
Po principu: Prepoznaj, Suoči se, Kopaj po sebi, Nađi mehanizam za nošenje ili za pobjedu. Što se tiče anksioznosti, ona mi je mrskija od straha jer je naizgled lakša ali je podlija, perfidnija. Dolazi bez najave. Kod straha, koliko god se smiješno činilo, barem znaš na čemu si. Anksioznost je gadura.
Kako si zaista trenutno?
Primijetila sam da sam u izolaciji malo lakše osciliram od vrha do dna. Nazovimo to emocionalnim vrtuljkom. Njegovo pogonsko gorivo su vanjski utjecaji – koliko puta dnevno provjerim vijesti, kakva je priroda tih vijesti (jesu li optimistične ili pesimistične)… Kad primijetim da me nešto previše “grize”, odlučim promijeniti uzorak ponašanja – na primjer, inače bih počinjala jutro pregledom vijesti. Sad prvo doručkujem i napravim jogu pa tek onda čitam vijesti.
Osjetiš li još uvijek posljedice aktualne situacije? Kako izlaziš na kraj s njima?
Zapravo me nije strah za mene, koliko se brinem za dobrobit mojih bližnjih koje volim. Brinem se jesu li mi roditelji dobro, imaju li sve što im treba, s obzirom na to da je njihov stan jako pogođen potresom. Smiri me činjenica da radim sve što je u mojoj moći, trenutačno, da im olakšam svakodnevicu.
Što ti najteže pada u ovoj situaciji?
Jako me pogađa nemar drugih ljudi za naše društvo. Moramo shvatiti u ovome svemu nije toliko važan “ja” koliko je važno ovo kolektivno “mi”. Svi smo u istom problemu – od brige za zdravlje i dobrobit, do nezaposlenosti i psihoza. Zato mi nisu jasni ljudi koji sustavno zanemaruju upozorenja da ostanemo kod kuće i ponašaju se kao pijani vladari. Da ne kažem nešto oštrije.
I inače pišeš o situacijama koje nam se događaju, ulaziš u srž problema i emocija. Napisala si tako nedavno pjesmu Pismo, koja je povezana s cijelim trenutnim kaosom koji se događa oko nas. Možeš li nam reći nešto više o njoj?
To je pjesma koju sam napisala kao mehanizam suočavanja sa svim ovim što nam se događa. Onaj dan kad je Zagreb pogodio potres, bila sam izvan sebe, potpuno dezorijentirana. Shvatila sam da ću emocije koje su mi se javile najbolje procesirati kroz muziku i pisanje. Uzela sam gitaru, složila nekoliko akorda i riječi su krenule same. Nije me sram što sam se ogolila i u prvom stihu rekla “danas nekako nisam dobro”. Mislim da je važno priznati i kada nismo dobro, ne možemo nijekati da nas sve ovo pogađa. I zato, također, mislim da je bitno i provesti dan u krevetu, demotiviran i demoraliziran. Vrlo je toksično oduzeti si mogućnost da jednostavno neki put “nismo dobro”. To nije znak slabosti – naprotiv! Primijetila sam da se mnogi osjećaju usamljeno, pogotovo oni koji su u samoizolaciji sami kod kuće. I htjela sam napisati nešto što će im dati do znanja da nisu sami, da smo samo poziv udaljeni jedni od drugih. Socijalna distanca ne znači i emotivnu distancu.
Kako je ova situacija utjecala na tvoj posao? Industrija u kojoj radiš je jedna od najpogođenijih…
Ovo mi je svakako jedno od najtežih pitanja s kojima sam suočena. Zbog pandemije su otkazana sva javna okupljanja, što znači da nema koncerata i nastupa koji život znače, s obzirom na to da živim isključivo od muzike. Nastojim o tome ne razmišljati previše, nego “iz dana u dan”. Mogu se samo nadati da ovo stanje neće potrajati predugo.
S obzirom na samoizolaciju, karantenu, na to da nam je život sveden doslovno na zadovoljavanje osnovnih životnih potreba, što radiš kako bi ostala što više “svoja”?
Ne slažem se s time da nam je život sveden samo na osnovne potrebe! Ne želim tako razmišljati. Odrezan nam je veliki dio života i osobnih sloboda, to je istina, ali to ne znači da se život vodi samo “vani”. Život je i “unutra”, u kreativnosti, mašti i šarenim svjetovima koje možemo stvoriti u glavi. Vježbam tijelo jogom, a um čitajući i vodeći razgovore s prijateljima i bližnjima. Svaki dan izdvojim vrijeme za igru – za momente kada ću biti neozbiljna, plesati pred ogledalom ili smijati se memeovima.
Kako se u ovim trenucima povezuješ s drugima? Kako održavaš odnose?
Srećom, imamo internet, pa se dopisujemo ili pričamo telefonom. Nikada nisam odradila toliko video poziva kao u posljednja tri tjedna! Razmišljala sam koliko smo zapravo sretni da nam tehnologija može pomoći u zbližavanju – zamislimo kako bi bilo da je danas 1985. i da nas je zadesila ova pandemija! Dok ima WiFija, dobri smo.
Jesi li napravila nešto za sebe tijekom izolacije, nešto što ti je možda i oplemenilo život?
U samoizolaciji sam počela učiti francuski, što sam već dugo vremena priželjkivala ali nisam baš imala puno vremena da krenem na tečaj. Sada to radim online i uživam. I to mi je dio “igre” koju sam implementirala u svakodnevicu.
Jesu li se tvoji prioriteti u životu malo presložili u posljednje vrijeme, u odnosu na “normalan” život kakav smo vodili prije svega tri tjedna?
Jesam, promijenila sam prioritete, i nadam se da ih neću zaboraviti, jednog dana kada se sve ovo smiri i kada se vratimo u neku novu “normalu”. Jer ona “normala” prije pandemije više ne postoji, svijet se bespovratno promijenio. Nadam se da ćemo svi naučiti da su nam prioriteti ljubav, zagrljaj i ljudski kontakt. A ne gomilanje materijalnih stvari koje su potpuno nebitne, potrošne i nepotrebne. Sviđa mi se kako razgovore sada završavamo sa “čuvaj se” i “budi zdravo”. Čini mi se kako sada više marimo jedni za drugima.
Imaš li neki ritual koji te smiruje? Što te “liječi”?
Kad sjednem na balkon, dignem noge na ogradu, pustim neku muziku koja život znači i čavrljam s osobom koju volim. E, to bih mogla satima.
Foto: Instagram
