Categories Inspiriramo vas, LIFESTYLE

Moja priča: Kako su keloidi narušili kvalitetu mog života i utjecali na moje samopouzdanje

“Gade mi se tvoji keloidi”, “Je l’ se ti drogiraš pa imaš to po tijelu?”, “Nemoj ih pokazivati na javnim događanjima, nije lijepo” samo su neki od komentara o kojima ljudi ne razmišljaju kada ih izgovaraju, a mogu nekome iskrojiti život i percepciju samih sebe. 

U vrijeme kad.su moje nesigurnosti bile na vrhuncu i kad nisam znala nabrojati 10 pozitivnih stvari o sebi, takvi komentari su me svaki put dotukli do razine da sam sebe krivila za svaki neuspjeh u životu, da sam si postavljala nerealna očekivanja i ciljeve kojima bih se kažnjavala svaki put kad ih ne bih mogla ispuniti i svaki od tih komentara smatrala sam zasluženim jer, ipak stvarno izgledam grozno i tko bi me takvu želio. Nije to bilo samo do keloida, išlo je puno dublje, do vlastitih nesigurnosti i frustracija zbog disfunkcionalnih odnosa koje sam imala i kojima sam bila okružena. Smatrala sam da ne zaslužujem više. I dogodio se slom, zatvorila sam se u kuću na tri mjeseca, osjećajući zautpljenost i jad. Imala sam 25 godina. Tatino svakodnevno ponavljanje da se trgnem i tuga u očima koju je tada osjećao gledajući me, nagnalo me da potražim pomoć. I to je jedna od najboljih odluka u mom životu.

Moja priča seže u 2002. godinu kad sam završila na hitnoj operaciji slijepog crijeva. S napunjenih 11 godina. S obzirom na komplikacije koje su uslijedile tijekom kirurškog zahvata, puknuće slijepog crijeva, rez od 18 centimetara bio je nužan, kao i dren kroz koji je izlazila van sva sukrvica i gnoj. Nakon tjedan dana, otpuštena sam iz bolnice i situacija se naglo pogoršala. Rana se zagnojila i nije bilo vremena za druge opcije osim otvaranja na živo. Te noći, sjećam se samo boli na hitnom primjeru u ambulanti. Mislila sam da ću umrijeti od količine boli koju sam osjećala dok su mi škarama rezali već osam dana zašiveno tkivo i dobro spojeno meso. Vrištala sam. Tri tjedna s otvorenom ranom i svakodnevnim čišćenjima bila su mukotrpna, ali prošla su, a ožiljak je ostao kao podsjetnik na sve što sam prošla. Nisam ni sama sigurna jesam li ga mrzila više zbog toga kako je izgledao ili na zbog toga na što me podsjećao. Vrlo brzo, iz njega je počelo rasti živo meso, postajao je sve veći, a kao djetetu od 11 godina, s njime su rasli i kompleksi te nesigurnosti. Tada sam prvi put čula kako se zove – KELOID. Ne sjećam se više kako su mi to objasnili tada doktori, ali znam da su sve metode rješavanja u tom trenutku počele.

Keloid je ožiljak koji nastaje kao posljedica pretjeranog umnožanja vezivnog tkiva na mjestu zacjeljivanja oštećene kože, tako da svojom veličinom i oblikom prerasta granice prvotne rane. Radi se o poremećaju fiziološkog (normalnog) zacjeljivanja rane u kojem su poremećeni anaboličko/katabolički procesi, tako da ožiljak nakon toga nastavlja nekontrolirano rasti.

Zbog oštećenih živaca tijekom operacije slijepog crijeva, bol mi je prelazila i u leđa, keloid je bio sve veći, pa sam poslana u KBC Dubrava na pregled gdje su mi preporučene injekcije kortikosteroidima. U ono vrijeme, sjećam se, svaka injekcija se posebno plaćala, terapija je bila skupa i bolna jer je injekcija išla direktno na nekoliko mjesta u ožiljak, ali nije urodila plodom. Još uvijek je bio komad ožiljka koji sam prstima mogla pomaknuti, pa je tri godine poslije uslijedila druga operacija. Micanje priraslica i divljeg mesa koje je nekontrolirano raslo. Tek nakon toga, ožiljak je počeo na jednom dijelu lagano blijediti i omekšavati, ali ništa značajno.

Tri godine kasnije, 2009. godine, netom prije 18. rođendana, uočila sam keloid na prsima. Nastao iz ničega. Mali poput zrna riže, ali stvorio se. Tada, u cijelom kaosu koji se događao već godinu dana otkako mi je mama preminula, nisam se nimalo opterećivala ožiljcima niti se sjećam da sam obraćala pažnju na njega. Danas, dok pregledavam fotografije, vidim na kojoj se prvo pojavio. Ni ne sjećam se kada i kako je izgledao moj prvi posjet dermatologu, ali znam da je mjesecima kako je vrijeme prolazilo, ožiljak postajao sve veći, da bi danas dosegao razinu od 7 centimetara, uz još 19 drugih po tijelu. Nastalih iz ničega.

2011. godina

Sklonost nastanku keloida je individualna, tj. nasljedna. Iako studije ne spominju psihosomatsku traumu kao jedan od razloga nastanka keloida, postojala su nagađanja dermatologa da su mi nastali upravo zbog toga, kao trauma nakon smrti majke nešto prije 17. rođendana. Vanjski uzroci nastanka keloida su lokalna trauma kože (kirurški zahvat, stavljanje pirsinga, mjesto uboda ili ugriza insekta), upalne promjene na koži (akne, vodene kozice), rane sa stranim tijelima, inficirane rane ili hematomi u ranama, te povećano istezanje kože na mjestu postoperativnog ožiljka. Najčešće ga imaju mladi u dobi od 10 do 30 godina.

Tijekom odrastanja, tinejdžerske godine bile su najteže. Vrijeme kad sam ostala bez majke koja mi je bila najbolja prijateljica, počeli su mi se izbacivati ožiljci po tijelu, a kompleksi i nesigurnosti su rasli iz dana u dan. Efikasna metoda nije postojala.

S napunjenih 20 godina, i već dvije godine na fakultetu, potražila sam četvrto mišljenje. Do tada sam prošla plastične kirurge, injekcije kortikosteroidima, laser, kreme protiv ožiljaka, ali novi su konstantno nastajali, dok su stari rasli. U već osam godina borbe protiv keloida, tek tada, kod privatne dermatologice, otkrila sam da sunce pospješuje njihov rast, no opet, preporučene su mi injekcije ili kreme s kortikosteroidima, u kojoj uspjeh nije garantiran. Efikasna metoda jednostavno ne postoji. U to vrijeme, moja je sestra također krenula na terapiju kortikosteroidima za nekoliko keloida koje je imala na tijelu. Nuspojave su bile nezamislive – mučnine, potpuno rušenje imuniteta, podložnost drugim bolestima i tu sam već očajna odustala od borbe.

Majicu na bretelice ili s dekolteom nisam imala od 2008. godine, kad sam zadnji put vidjela čista ramena i mali ožiljak na prsima. Pokrivala sam se sve više i skrivala od znatiželjnih pogleda. Odlazak na plažu ili seksualni odnosi bili su toliko teški za moju psihu da sam redovito odijevala majicu i skrivala kako se nijedan ne bi vidio. Osjećala sam gađenje prema samoj sebi. Ako bi slučajno provirio, osjetila sam svaki pogled, a svaki komentar bolio je kao udarac koljenom u trbuh. Samopouzdanje mi je bilo na nuli, iako je prezentacija uvijek bila na vrhuncu.

Najčešće lokacije keloida su na licu (obrazima, ušnim resicama), nadlakticama, ramenima, prsima, dojkama i leđima. Ovisno o tome gdje se nalaze, mogu biti estetska smetnja, no mogu uzrokovati i ograničenost kretnji ako se nalaze na koži iznad zglobova. Tekođer mogu izazvati i estetsku nepravilnost i pacijentu narušavati kvalitetu života.

Malo je reći da mi je kvaliteta života bila narušena. Komentari ljudi su postajali sve gori, bez obzira na nekolicinu bliskih mi ljudi koji ih gotovo nisu ni primjećivali. Čula sam samo loše. Dok se god ja nisam s njima pomirila, problem je samo rastao, a ja sam “kopala” samu sebe dublje i dublje. Teško je objasniti uopće koliko jedna takva više-manje estetska stvar može utjecati na život jedne djevojke u razvoju, dok sluša iz dana u dan rečenice : “Gade mi se tvoji keloidi”, “Jel’ se ti drogiraš da imaš to po tijelu?”, “Nemoj ih pokazivati na javnim događanjima, nije lijepo”.

View this post on Instagram

Ovo mjesto će svaki put u meni buditi mir koji je neobjašnjiv riječima. Gledaš u tu malu uvalicu omedenu planinama dok vjetar iz tebe ispire i najmanje atome negative, razocarenja i ljutnje koju si skupila posljednjih nekoliko dana. Impresivno. Baška mi je uvijek bila svojevrsno čistilište. Kad zakoračim u nju, kao da sam izašla iz vlastitog tijela i duša mi je prozeta ugodom, opet sam se stavila na peristil, a osmijeh ne silazi s lica. Hvala ti Baskice najdraža što me napunis svaki put do maksimuma. 📷 @semper_soleil . . . . . . . . . . #summer #photography #seaside #sea #ootd #sun #style #hat #outfit #fashion #sunglasses #stones #canon80d #canon #croatiafulloflife #croatia #artofvisuals #gameoftones #naturephotography #photo #photoshoot #streetphotography #photographylovers #portraitphotography #model

A post shared by Lana Biželj (@lanabizelj) on

I danas, dok se sjetim toga, suze mi klize na lice. Isključivo zbog načina na koji sam se borila s tim i koliko sam ranjena bila. Nisam vidjela izlaz. Moje nesigurnosti i kompleksi utjecali su na svaki aspekt mog života i rijetko sam čime bila zadovoljna. Nisam se voljela. Nisam voljela svoj odraz u ogledalu. Nisam prepoznavala što ljudi vide u meni. Sažalijevaju li me ili su iskreno tu.

Godine 2017. nešto se prelomilo. Nakon nekoliko mjeseci provedenih u blagom stanju depresije, sa završenim fakultetom i bez posla, taman nakon prekida veze, odlučila sam potražiti pomoć psihologinje. Medicinskog rješenja za moj problem na koži nije bilo i jedino što mi je ostalo je da se počnem vidjeti očima kojima me vide oni koji me vole. Njezin prvi zadatak bio je da nabrojim 10 stvari koje volim i 10 koje ne volim na sebi. Nabrojala sam 12 koje ne volim i jednu koju volim. Terapija je bila duga i intenzivna. Proplakano je nebrojeno puno suza, pa gotovo i odustajanja. Prošlo je prvih 10 mjeseci, a pomak nisam vidjela. Sve do jednog jutra 2018. godine kad sam donijela vrlo brzu i ishitrenu odluku – kupit ću haljinu u kojoj mi je vidljiv keloid na prsima. Koliko god površno zvučalo, to je bio trenutak.

Odluka zapravo nije bila brza, a ni ishitrena. Iza nje su stajali sati i sati razgovora i rada na sebi. Iza nje je stajala potpuna promjena mindseta i slike koju sam stvorila o sebi. Koju sam stvorila zbog komentara, pogleda i vrijeđanja. Taj dan, bio je trenutak kad sam i javno prelomila sve s čime sam se borila godinama. Taj dan, bio je dan kada sam ponovno počela živjeti i disati drugačijim, punim plućima. Kupila sam haljinu i javno ispričala svoju priču o njoj. Taj dan, počela sam shvaćati što znači nježnost i briga o sebi. Taj dan, znala sam da me čeka drukčiji i bolji život, onaj u kojem ponosno hodam u haljini bez rukava, ne razmišljajući o keloidima i pogledima koji me okružuju. Taj dan, rodila se pozitiva i snaga koju nisam znala da posjedujem. Rodila se želja za promjenom. Taj dan, doveo je do ovog stadija u kojem sam danas – samouvjerena, nježna prema sebi, pozitivna i u borbi protiv svojih strahova, ponosno pokazujući svoje ožiljke koji pričaju svoju priču.

Foto: Privatna arhiva

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pratite nas na Instagramu