Ljeto je pravo vrijeme za romane Bekima Sejranovića, a ovo su oni kojima ćemo se zauvijek vraćati

”Osjećam se kao čovjek koji je jednom htio napisati nekakvu priču, ali nije uspio jer je priča preuzela kontrolu nad stvarnošću. Nije više bilo jasno što je stvarno, priča ili život. I piše li život priču ili je možda obratno… Pričam si istu priču nebrojeno puta, kao da se nadam da ću jednom smisliti ljepši kraj…”

Citat je to iz romana Ljepši kraj, autora Bekima Sejranovića, čije je novo izdanje objavljeno u nakladi V.B.Z.-a. Dogovor oko naslovnice tog izdanja bio je jedna od tema posljednjeg razgovora književnika Bekima Sejranovića i njegovog dugogodišnjeg prijatelja i urednika Drage Glamuzine iz VBZ-a. Iznenada u 48. godini života, 21. svibnja preminuo je jedan od najvažnijih pisaca mlađe generacije, kako su ga nazivali mnogi, i onaj kojeg su zavoljeli ne samo čitatelji diljem Hrvatske i šire, već i svi koji su ga poznavali. Pisao je onako kako je i živio, uvijek u pokretu, s ruksakom na leđima, privlačio nas svojim avanturama, ljudskošću, i onime što nam svima možda ponekad nedostaje – bespoštednom iskrenošću prema samom sebi.

Bekim Sejranović

Bekim Sejranović bio je rođen 1972. godine u Brčkom, u kojem je živio s bakom i djedom nakon što su mu se roditelji razveli. Od mladih je dana Bekim živio na različitim adresama, najprije u Rijeci, gdje je završio srednju pomorsku školu, pa zatim upisao Pomorski fakultet. Svoj san da postane pomorac sa diplomom ipak nije ostvario, pa počinje studirati na filozofskom fakultetu književnost. A onda je stigao rat, koji ga je i odveo u Oslo u Norveškoj, gdje je proveo više do 20 godina svog života, i kako je i sam često u svojim knjigama pisao, dok je u Oslu živio nedostajao mu je Balkan, a nakon nekog vremena života u Ljubljani, Zagrebu ili negdje u Bosni, poželio bi se vratiti u hladnu Norvešku. Radio je i kao sudski tumač i književni prevoditelj, predavao norveški strancima, predavao na fakultetu južnoslavenske književnosti, jezike i prevođenje.

Beks, kako su ga zvali njegovi prijatelji, autor je knjige kratkih priča Fasung, romana Nigdje, niotkuda, Ljepši kraj, Sandale, Tvoj sin Huckleberry Finn i Dnevnik jednog nomada. Za roman Nigdje, niotkuda 2009. godine dobio je nagradu Meša Selimović, koja se dodjeljuje za najbolji roman objavljen na području Srbije, Hrvatske, Bosne i Hercegovine i Crne Gore.

Ostat će upamćen ne samo kao izuzetan pripovjedač nego i kao duhovit i istovremeno tužan, izgubljen, autodestruktivan, ali opet drag, nježan, emotivan i zabavan nomad koji je lako sklapao prijateljstva, u životu o kojem je pisao, i avanturama koje je živio. Ako ste pročitali neku o njegovih knjiga, imat ćete osjećaj da ga poznajete, da vam je poput starog prijatelja kojeg viđate rijetko, kad stigne, kad se nađe u gradu.

A ako još do sada niste, možda je pravo vrijeme da ljetne mjesece provedete upoznavajući njegove pustolovine koje je poput Huckleberry Finna doživio ploveći svojom Savskom bubom po omiljenoj mu Savi, i o njima pisao u romanu Tvoj sin Huckleberry Finn. Roman je to o odnosu oca i sina, ljubavi, potraga za identitetom, pokušaj odrastanja ili možda i bijeg od njega, i roman o borbi s ovisnošću, toj oštroj borbi u kojoj nema uljepšavanja, a ni skrivanja od čitatelja. Kroz Dnevnik jednog nomada možete ga pratiti po njegovim putovanjima, no upoznat ćete i različita književna djela koje je volio čitati, a i o njima pisati. Možda vam ni njegove Sandale ne bi bile “pretijesne”…

Možda u njegovim riječima, rečenicama, prepoznate i sebe, skitnicu u vama, i poželite na trenutak živjeti avanturu. I poput Kapetana Beksa otploviti negdje daleko… u nepoznato… i možda u neki Ljepši kraj.

Piše: Antonija Vrčić

Foto: PR, Unsplash