Sanja o… stereotipima

Od svih odnosa u koje se upustimo u našim životima, odnos s partnerom predstavlja poseban izazov. To je odnos gdje smo najviše izloženi, najviše ogoljeni, gdje smo posebno bliski i intimni. Između ljubavi i mržnje ponekad je takna granica pa iz velike ljubavi često skliznemo u veliku patnju. Koja je tajna dugoročno dobrog i stabilnog partnerskog odnosa?

Jesu li to ispunjena očekivanja? Je li to podilaženje partnerci/ru kako bi nas volio? Je li to ispunjavanje životnih obaveza? Jeste li dobra žena ako ste dobra domaćica, radnica, organizatorica, susjeda, snajka, majka i ako ste orni i raspoloženi za izlske, izlete, seks i posjete rodbini?

Potrošačko društvo i teror izvrsnosti u sprezi s dubokoukorjenjenim patrijarhalnim mentalitetom stavlja pred ženu toliko izazova da oni prerastaju u konstantne izvore frustracije i utrku s nedostižnim. U svim tim životnim previranjima zapostavlja se sama svrha partnerskog odnosa, sama svrha zajedništva jer

postajemo nalik biološkim robotima koji neprestano trče za nekim nedostižnim ciljem i daleko su od slatkoće življenja, od zadovoljstva, opuštenosti, uživanja u životu. Na taj dio kao da više nemamo niti pravo niti ga se usudimo poželjeti, tabuizirali smo ga i zadovoljni smo ako nema previše svađe i nesklada. Zaboravili smo što uistinu znači ljubavni odnos. Izjednačavamo ga s zapletima TV novela… Posesivnost, osveta, intriga, drama… Osjećamo da smo živi i da smo u vezi kad nam izrone takve stvari.

To su uglavnom termini koje (nažalost) često vežemo uz pojam ljubavnih odnosa iako ljubav nema nikakve veze s navedenim pojmovima. To je slika koju nam okolina i mediji lansiraju o partnerstvu,braku i odnosima držeći nas prikovanim za svoje i (tuđe) probleme, namećući posredno nam unificirane, iluzorne standarde ponašanja, što rezultira usmjeravanjem pažnje na fikciju, bez mogućnosti i želje za proživljavanjem vlastitog života “tu i sad”.

Da bi vas partner volio i cijenio, najprije trebate poštovati i voljeti sebe.

Znate li kako voljeti sebe? Znate li razliku između ljubavi prema sebi i samoljublja i podilaženja sebi?

Mi smo veliki u ljubavi kad ljudima oko sebe otvaramo srca, kad ih činimo velikima, kad ih uzdižemo. Kad ih mamimo i inspiriramo na radost, kreativnost, na stvaranje, na dodir sa sobom. Da bi to činili, potrebno je imati tu energiju u svom biću osviještenu i realiziranu.

A da biste vidjeli kakvi uistinu jeste prema sebi, vidjet ćete kakvi ste prema drugima. Kritiziranje, prigovaranje, osuđivanje, grubost, nemilosrdnost, rigidnost? Ili strpljenje, razumijevanje, suosjećanje,iskrenost, podržavanje?

Da bismo shvatili što druga osoba osjeća, najprije moramo spoznati vlastite osjećaje, prihvatiti i zavoljeti sebe.

To se događa praćenjem i osvještavanjem vlastitih emocionalnih stanja i njihovim izražavanjem. Kad nam druga osoba signalizira da smo je povrijedili, trebamo prepoznati kako mi zapravo osuđujemo i povrijeđujemo u njoj sami sebe i kako nam najčešće smetaju na drugome one stvari koje si uskraćujemo sami ili nemamo hrabrosti za njih.

Izbacimo iz rječnika i ponašanja svakodnevno kritiziranje samih sebe – predebela sam, preumorna, nemoćna, lijena sam, naivna, glupa… Izbacimo i uspoređivanje s drugima i prevelika očekivanja od sebe.

Usredotočimo se na manje, lakše zadatke kojima ćemo si podigunut samopouzdanje i motivirati se.

Osoba niskog samopoštovanja uvijek će tuđem mišljenju dati prednost i svoje akcije usmjeravat će prema normativima drugih ljudi. To je čini slabom, ovisnom i podložnom za mišljenja i utjecaje drugih ljudi te kao takva vrlo rijetko prihvaća unutarnje impulse i vlastitu intuiciju koji bi je usmjerili prema promjeni i

emocionalnom zdravlju. Ono što se vrlo često dogodi osobama koje su loptica tuđih mišljenja, prosudbi i očekivanja jest (ono što se s lopticama obično i događa) da se netko najprije malo poigra s njima i na kraju ih – šutne i odbaci.

Samopoštovanje je preduvjet kvalitetnog odnosa prema okolini, preduvjet za sagledavanje svog života s više i zrelije perspektive (“big picture”), preduvjet zdravih komunikacijskih vještina, zdravog smisla za humor i ophođenja prema ljudima. Samopoštovanje čini osobu optimističnom, zdravom i normalnom, bez obzira na to kakvim se poslom bavila, kako se odijevala, koji auto vozila, gdje živjela, putovala, s kim spavala….

Svaki pojedinac, bilo da je sam ili u vezi, trebao bi se usmjeriti na svoju nutrinu i zavesti osjećaj poštovanja i ljubavi u vlastitim redovima. Za to je, naravno, potrebno određeno vrijeme i ustrajnost u promjenama koje donose duboku svjesnost, razumijevanje vlastitih i tuđih emocija, uviđanje i prevazilaženje obrazaca, prisutnost ovdje i sada te paralelno aktivno sudjelovanje u vanjskim procesima i

senzitivno i svjesno praćenje vlastite nutrine.

Sve to može izgledati prilično komplicirano i naporno. To je stoga što se konstantno u životu vodimo i ponašamo u skladu s određenim stereotipima. Odraz problema i neprijateljstva u odnosu jest često taj da nas usmjeravaju normativi i očekivanja okoline umjesto da se usmjerimo na našu zajednicu i postavimo normative u skladu s interesima, željama, potrebama naše male zajednice.

Zato budimo svoji i sami i u zajednicama koje stvarate.