Categories Lalita

Sanja o… partnerstvu

Bilo da ih obožavamo ili se žalimo na njih, da ih niječemo ili ih tajno priželjkujemo, partneri/ce često opsjedaju naš um, zaokupljaju emocije, dominiraju našim životima. Zašto nam je partnerstvo toliko važno i postoji li uistinu negdje naša “srodna duša” ili je to samo romantičarska iluzija?
Kako izabiremo partnera?
Znanstvenici bi rekli da izabiremo partnera za kojeg instiktivno smatramo kako će nam upravo taj osigurati potomstvo te na taj način osigurati preživaljvanje vrste. Muškarci ponajprije uočavaju fizički izgled – ljepotu, lijepu i čistu kožu, bujnu kosu, crvene usne i obraze te grudi i bokove iz vrlo jednostavnog razloga što su to osobine dobrog zdravlja i mladosti, koje govore da je žena u svom reproduktivnom zenitu. Mladost i fizičko zdravlje nisu toliko bitni za reproduktivnu ulogu muškarca pa često možemo susresti partnerstva gdje je muškarac dosta stariji od žene. To je stoga što žene izabiru muškarce s naglašenom sposobnošću dominacije koji će na taj način osigurati preživljavanje obitelji. Tako stariji, uspješan muškarac
može biti konkurent lijepom, mladom, manje uspješnom muškarcu. No, često se dogodi da su ovakvi primjeri puke generalizacije, predrasude i stereotipi. No nije sve tako jednostavno. Privlače nas osobe koje su šarmante, duhovite, tople, inteligentne, zabavne bez obzira na njihov izgled i uspjeh u životu. Uza sve to, zainteresirat ćemo se i za osobu koja podupire naše viđenje o nama samima, za koju smatramo da nam doliči ili da je na našoj razini.
Unatoč teorijskom znanju te brojnim pogreškama i pokušajima, često se događa da ljudi završe s “krivom” osobom. Uglavnom mi klijentice dolaze s temom “nesretne ljubavi” i s pričom “svi su oni isti”. To je istina jer mi nesvjesno izabiremo partnere s vrlo određenim nizom pozitivnih i negativnih osoba. Uglavnom, djetinjstvo i jake impresije u podsvijesti trasirali su nam put kojim sada kročimo, a također i “vrstu” osoba u koje ćemo se zaljubiti. Na taj put dovela nas je naša podsvijest koja živi u bezvremenskom svijetu i brine se za to da se restituira/ispravi/nadoknadi počinjena šteta koja nam je nanesena (putem socijalizacije i društvenog uvjetovanja, roditeljske birige, neznanja, nerazumijevanja, loših okolnosti) kad smo bili malo, kompleksno, bespomoćno biće s brojnim (po Freudu) “nezasitnim” zahtjevima I potrebama. U tom trenutku svaki naš zahtjev bio je pitanje života ili smrti jer je preživljavanje tako bespomoćnog stvora u rukama okoline. Ako naši roditelji ili skrbnici nisu promptno odgovorili na naše zahtjeve (kroz tako snažnu emociju) mi smo usvojili informaciju da je svijet krajnje neprijateljsko i nesigurno mjesto. Naučili smo da je dovoljno ležati i plakati pa da neka osoba izvana riješi naše najdublje nesvjesne želje i potrebe. Tu situaciju ponavljamo i u podosta starijoj dobi, očekujući od partnera da ispuni sve naše potrebe i još k tome zaliže naše rane iz djetinjstva, kada smo morali potirati neke dijelove sebe, kada smo zbog prilagodbe/socijlaizacije/uvjetoanja žrtvovali neke svoje osobine, odrekli se nekih osjećaja, navika, čak i talenata, kada nam je to bilo zabranjeno ili potirano. Kada su nas ignorirali i/ili ismijavali. To znači da ćemo vrlo često izabrati partnera koji ima i pozitivne i negativne osobine naših roditelja kako bi kroz jednu emocionalnu i intimnu situaciju zajedništva, kroz zajednički rast, spoznaju i mijenjanje obaju partnera zajedno iscijelili i pronašli bitne, izgubljene dijelove sebe. Partner nam je često ili ogledalo, ili izazov za rast i napredak, i kao takvoga ga treba percipirati.
Partnerstvo/brak je putovanje, a ne odredište.
To je avantura puna prilagodbi, promjena, novih stvari, nepredvidivosti za koju se treba oboružati spremnošću na rast i stalnu promjenu, hrabrošću za suočavanjem s vlastitim strahovima, potisnutim emocijama, nesretnim djetinjstvom. Kad partneri nauče gledati jedno drugo kao punopravne i punovrijedne osobe s ravnopravnošću i tolerancijom, bez zamućenih pogleda i iskrivljenih kontura, kada preuzmu odogovornost za svoj emocionalni život i uđu u zajednicu sa stopostotnom prisutnošću i zrelošću, tada partnerstvo nije više terapijska ordinacija, nadomjestak za roditelje. Tada
se događa oslobođenje energije kada osoba bez straha sagleda prijatelja (ne slugu, ne roditelja, ne neprijatelja) u svom partneru. Tada ljubav teče sama od sebe, bez romantičarskih iluzija, te jača i moćnija je no ikad.

Leave a Reply

Your email address will not be published. Required fields are marked *

Pratite nas na Instagramu