Sanja o… odmoru

by | 12 lipnja, 2018
LALITA

Kakav odmor želimo? Odmor za sebe i dušu ili situacije pune senzacija, buke, “ludosti” i intrige. Nije bitno, dokle god smo svjesni onoga što činimo.

Ljeto je vrijeme kad većina ljudi koristi svoje pravo na godišnji odmor. Odmor nam je potreban kako bismo se rasteretili, opustili, energizirali, ali isto tako kako bismo napravili odmak od dosadašnjeg tempa života. Odmor, isto tako kao i dnevna pauza tijekom dana, neizostavan je dio našeg radnog procesa. Ključna stvar za kvalitetno funkcioniranje na radnom mjestu i općenito u svom životu, balans između akcije i odmora. Balans prisutnosti i odmaka. Svrha odmora je biti kvalitetniji u akciji, a s druge strane nema niti dubokog, zdravog odmora bez kvalitetne akcije. Godišnji odmor percipiramo kao priliku za sebe, za odmak od stvari koje nas svakodnevno okružuju i svojom repetitivnošću pomalo prigušuju. To je  vrijeme gdje ćemo se rastretiti, opustiti, otpustiti iz misli sav nakupljeni stres koji smo proživjeli na radnom mjestu ili okolini. Možda od godišnjeg očekujemo mogućnost bivanja sa sobom u miru, preispitivanje naših želja, poriva, sagledavanje realnih uspjeha i postavljanje novih životnih ciljeva, prioriteta ili samo besciljno ljenčarenje ili ispunjavanje križaljki na plaži.

Kako god bilo, mnogima od nas godišnji odmor i spomen za njega može biti izuzetno stresan. U vremenu kad je naša osobna estetika i osobni život uvelike diktiran od strane medija i zagušen od društva, kolektive svijesti, priuštiti si godišnji odmor postaje godišnji poduhvat.

Ono što bi nas trebalo rasteretiti može nas itekako učiniti napetim, nervoznim, ukratko, istresiranim. Naša žaljenja i očekivanja zapravo postaju zapreka našem odmoru. S kim ćemo ići, kamo ćemo ići, kada ćemo ići,  kako ćemo ići, imamo li dovoljno novaca, što još treba kupiti, kako ću izgledati na plaži… pa te gužve, pa ti ljudi; ovaj ovakav, onaj onakav, ta moja obitelj, opet ću morati kuhati za sve… Zatim, kompariranje s drugim ljudima i naš predoumišljaj kako ćemo taj naš odmor predstaviti drugima kad se vratimo ograničava naše istinsko opuštanje koje je smisao odmora.

Postoje  i ljudi koji si ne mogu (čitaj: ne žele) priuštiti odmor, popularno zvani radoholičari. Osobe koje godinama nisu uzele nekoliko dana predaha. U svom poslu i svojoj rutini nalaze bijeg od sebe samih ili situacija u privatnom životu koje su im prebolne ili s kojima se ne mogu uhvatiti u koštac. Ako i odlaze na “odmor”, njihov odmor je niz aktivnosti i već isplaniranih izleta, situacija, rezerviranih večera i izlazaka kako ne bi imali u danu mjesta za susret sa sobom. Susret sa sobom im je dosadan, dezintegrira njihove identifikacije, destabilizira ih i osjećaju se izgubljeno… Ako je čovjeku dosadno sa sobom samim, nećemo ni zamišljati kako je tek drugome u njegovom društvu… Svoje dobro isplanirane dnevne rasporede samo su prenijeli u drukčije ambijente i situacije, a da toga i nisu svjesni. Za neke parove godišnji odmor je gori od najgore noćne more jer su konstantno upućeni jedno na drugo i ne mogu pobjeći u obveze ili druge odnose tako lako. Stisnuti su prostorom, dosadom ili nervozom; količinom raspoloživog vremena koje se beskrajno usporilo i nikako da iscuri…

Često se dogodi da se ljudi  trebaju “odmoriti” nekoliko dana nakon ovakvog godišnjeg ili jednostavno iz razloga što su se prenatrpali aktivnostima i sadržajima u vrlo kratkom vremenu pa im se dogodila prezasićenost podražajima za kojima su težili kako bi utažili svoju znatiželju, dobili željenu senzaciju ili potvrdili svoju platežnu moć koja im dozvoljava da si to priušte… Ili dobili “plusiće” u društvu koje će prepričavati svoje zgode i doživljaje… Odmor s tendencijom.

To baš i nije neki odmor, zar ne?

Povući se iz bilo kojeg oblika fizičke, mentalne aktivnosti, anulirati emocionalni nemir, svrha je odmora. S druge strane, posao koji volimo i koji nas ispunjava u potpunosti nije situacija koja će nužno zahtijevati odmor. Često se nađemo u situaciji da smo za neke stvari “odmorni”, a neke nas umaraju i prije nego što smo ih se primili.  Ljudi nakon napornog dana skršeni dolaze doma i do kasnih noćnih sati uživaju u svom hobiju, predano i marljivo radeći bez trunke umora. Tada je taj posao odraz nas samih, tada on postaje meditacija u pokretu. Takav duboki odmor moguće je jedino u dodiru sa samim sobom. Razmisliti koji nas to posao puni i koji uistinu želimo raditi puno je praktičnije nego brojati dane do godišnjeg odmora i uzdahe zbog ponedjeljka. Ono što nas uglavnom umara nije sama situacija nego predoumišljaj o njoj samoj, naš mentalno-emocionalni konstrukt te situacije. Nas umara misao da ćemo prati prozore ili imati sastanak s nekom osobom više nego sama akcija u kojoj uzimamo krpu i peremo te prozore ili sastančimo. Potpuna akcija kao i potpuno prepuštanje izvoru su mod koji nas energizira. Isto tako, nesposobnost isljučivanja iz radnog moda, konstantno pogledavanje u smjeru poslovnog mobitela ili anksioznost od njegove zvonjave također nisu jamstvo kvalitetnog odmora. Moći se potpuno opustiti bez osjećaj grižnje savjesti što se odmaramo i raditi predano bez osjećaja da smo prenapegnuti i iskorišteni znači živjeti  u harmoiji sa svojim životnim aktivnostima. Biti miran. I tada je to kvalitetan odmor.

Trenutak tišine, trenutak svjesnosti bivanja. Povlačenje u sebe i dodir sa sobom iscjeljujući i revitalizirajući za naš cjelokupan sustav. To je situacija kada smo sami sebi najbolji prijatelji. Tada nam je svejedno na kakvom smo ljetovalištu ili zimovalištu jer nije niti mjesto, niti vrijeme, niti okolina ono što determinira našu radost, sreću ili opuštenost. Otpustiti koncept u kojem se je moguće odmoriti se (tipa, mogu se opustiti samo na moru, u wellnesu, ili mogu meditirati samo u planinama….) , otpustiti i vidjeti da je to opuštanje moguće bilo gdje i bilo kad jer se uvijek radi o vraćanju i prihvaćanju sebe. To je moguće tu i sada. U Zagrebu, New Yorku, Tokiju ili Špišić Bukovici… Pravi odmor je ono što nas najviše puni i energizira te čini mirnima i sretnima. A to mjesto je u našem srcu, u našoj nutrini, kao i u akciji koja je odraz naše duše.

Tagovi: