SEKS I JAD: ‘Ko tu koga…?

SHARE

Čini li vam se ponekad kako ste stvari u svojoj glavi, odnos prema životu i ljudima oko sebe posložili na pomalo krivi način? Vjerojatno se ne pitate to kad ste sretni, ali zato kad ste tužni, ljuti, razočarani ili onako, pjesnički rečeno, nadrkani, onda vam to pitanje sigurno padne na pamet.

Zanemarimo odgoj roditelja, zanemarimo ono što vas uče u školi, crkvi, džamiji, sinagogi ili gdje već, usredotočimo se samo na zdrav razum. Istina i bog, moglo bi se reći da je “zdrav razum” danas, a i prije, nekako relativan pojam, jer, budimo realni, zdrav razum je najbolje raspodijeljena stvar na ovome svijetu – svatko misli da ga ima dovoljno. Evo i ja krećem od pretpostavke da ga imam, možda ne uvijek dovoljno, ali imam… Vođena njime, nekako mi je prirodno da se ponašam prema ljudima onako kako bih voljela da se oni ponašaju prema meni. Ruku na srce, ne uspijeva mi to uvijek, ali se trudim, uistinu se trudim. Znate one famozne, koje čujete odmalena: “Sve se vraća, sve se plaća”, “Karma is a bitch” i tak’ to…

I tako, s tim svojim “zdravim razumom” vam ja, npr. gotovo svaki dan idem u istu trgovinu. Gotovo svaki dan je na blagajni ista gospođa. Gotovo svaki dan lijepo pozdravim, nasmijem se, ne pravim probleme ako mi nema za vratiti par lipa i gotovo svaki dan je gospođa nadrkana, gotovo svaki dan me ošine pogledom, gotovo svaki dan me odmjeri od glave do pete, a ponekad si dozvoli i frktat nosom jer sam je upozorila da mi je umjesto devedeset kuna vratila samo četrdeset. Mislim si ja, ‘ajde dobro, vjerojatno žena ima problema, nešto je muči, male su plaće, tko zna što joj se događa kod kuće u četiri zida, tko zna, na kraju krajeva, što joj se događa u glavi… I tako, jedan dan, vraćam se ja s posla, premorena i putem me lijepo opere pljusak, ali onako do gole kože… Ulazim u trgovinu, sva bijesna i jadna, ugledam nju na blagajni i automatski mi se smrači pred očima… Uzimam stvari koje trebam, odlazim do blagajne i ovog puta strijeljam ja nju pogledom, nisam sigurna, al’ moglo bi se reći da sam bila na granici režanja, upitala me nešto, ne znam ni sama više što, znam samo da sam joj kratko i jasno odbrusila… U tom trenu me pogledala, ustuknula i osmijeh joj se razvukao od uha do uha, iz nje je izlazila ljubaznost kojoj proteklih mjeseci, a možda i godina, nije bilo ni traga. Ne znam je li ta ljubaznost bila stvarna ili prijetvorna, ali po prvi put je izašla na vidjelo. Čak mi je stavila i stvari u vrećicu, što se do tada nikad nije dogodilo. A ja stojim onakva pokisla i ljuta, gledam je u čudu i mislim si: “Dobro, ženo božja, koji je tvoj problem? Bila sam ovdje stotinu puta, svaki put sam ljubazna prema tebi, a ti se, u najmanju ruku, ponašaš kao da ne postojim. Danas kad sam nadrkana i ubijam pogledom, ti si prema meni sva fina???” Došlo mi je da je priupitam koji je to oblik psihičkog poremećaja, al’ samo sam, od šoka i nevjerice, izašla iz trgovine.

Al’ ozbiljno ljudi moji, što je to u ljudima što ih tjera da se ljepše i bolje ponašaju prema ljudima koji ih tretiraju kao da su stoka?!?

Slušam neki dan poznanicu, sva ponosno priča kako zaručniku provjerava mobitel, mail, Facebook… Brat joj je neki zagriženi kompjuteraš pa joj je fino objasnio kako da mu upadne na mail, Face i u sva ta čuda moderne tehnologije. Ja sva u šoku pitam:

“Pa dobro, zašto to radiš?”

“Kak’ to misliš zašto!?!”, kaže ona meni i nastavi: “Pa moram vidjeti s kim se dopisuje i s kim je u kontaktu! Ti kao to ne radiš???”

“Ne, ne pada mi na pamet!”, odgovorim kratko i jasno.

Dotična samo preokrene očima i nastavi pričati trećoj osobi koja je sjedila za stolom: “I pazi, neki dan ti ovaj moj mene ulovi kako mu švrljam po mobitelu i sav u čudu me pita kaj to radim. I naljuti se. Pa odmah sam poludjela i napala ga da očito nešto skriva, jer inače ne bi imao ništa protiv što mu provjeravam mobitel.”

Pa logika za popizdit’, mislim si ja. A što je s povjerenjem? Što je s poštovanjem privatnosti? Što je, na kraju krajeva, s poštovanjem tvog zaručnika općenito? Bi li ti voljela da on to tebi radi? Nisam joj postavila sva ta pitanja, ostala su u mojoj glavi. Davno sam naučila da u neke rasprave ne treba ulaziti. Šlag na torti bio je kad je rekla kako se idući dan on njoj ispričavao što se naljutio. Dakle, ako sumiramo ovu priču, dobivamo sljedeće: Gospođica se ljuti na zaručnika jer je ona njemu “kopala” po mobitelu, a on se njoj ispričava zato što je ona njemu “kopala” po mobitelu! Ili da skratimo sadržaj još malo, znate kao u onim vodičima za lektiru: Ona je prema njemu kučka, on je prema njoj super! E pa u ovakvim situacijama mi se čini kako možda ipak nemam dovoljno onog “zdravog razuma”, jer ovo stvarno ne razumijem.

A onda se pak sjetim svoje drage bake koja mi je već odavno, na jednostavan način, objasnila neke stvari: Dijete drago, u životu il’ hebeš, il’ si heben! Nema ti tu sredine! I doslovno i u prenesenom značenju!”

I onda mi sine, možda su se gospođica i njezin zaručnik zapravo dogovorili. On j… u krevetu, a ona j… u zdrav mozak! Vidiš kaj ti je ljubav – čisti kompromis.

Ali šalu na stranu, trudiš se biti dobar prema ljudima, trudiš se slušati kad imaju probleme, trudiš se biti normalan u vezi, staviti se u tuđu kožu, naći opravdanje za ponašanje drugih ljudi… A onda, nekad ti dođe da kažeš samoj sebi: “Sve sam si ja to krivo posložila u glavi! Stvari očito ne funkcioniraju na taj način!” Nekad mi se jednostavno čini, što si gori prema ljudima, to su oni bolji prema tebi! I obrnuto…

Je l’ stvarno to mora biti tako u životu? Mora li uvijek jedna strana biti hebana??? I trenutačno ne pričam o seksu!

Iskreno, nemam pojma kaj da vam kažem…

I dok sam tako sjedila za laptopom, buljeći u ekran kao tele u šarena vrata, nadajući se da bi mi neka pametna ideja, neki odgovor mogao pasti na pamet, odem ja na mjesto gdje najveći mislioci današnjeg doba iznose svoje mudrolije. Mjesto na kojem bi i Sokrat i Platon i Aristotel mogli štošta naučiti… Da, da, pogađate, odem ja na Facebook, kad mi tamo iskoči sljedeći tekst:

Pomozi drugima, ali nemoj dopustiti da te koriste. Voli, ali nemoj dopustiti da te povrijede. Vjeruj, ali nemoj biti naivan. Poslušaj druge, ali nemoj izgubiti svoje “ja”!

Eto, simple as that!

Bojim se, ipak, da je sve, samo ne jednostavno!

Eto, lijepi moji, ako želite, pokušajte naći tu zlatnu sredinu. Onog trena kad vam to uspije, onda se više ne morate pitati jeste li stvari u svojoj glavi posložili na pravi način, onda ćete znati da jeste!

A do tada, čini mi se da je baka bila u pravu… Al’ baka je ionako uvijek u pravu! 😉

Pusa i Pardon my French, nisam htjela biti nepristojna, čisto da se zna!

Pratite nas na Instagramu

1 KOMENTAR

  1. Najbolja kolumna koju sam dosad čitala.Svaka Vam čast! Nasilni ljudi su slabići i kad im se uzvrati istom mjerom,uvuku rogove. Pozdrav.

Ostavi komentar