Treće lice množine – ti, ja i nas dvoje

SHARE
Foto: Mladen Sekulić

Nisam neki stručnjak za veze, ali znam da kad dvoje hoda godinama – od toga na kraju ne bude ništa. Neda i Marko. Zajedno od prve godine fakulteta, zajedno učili, zajedno diplomirali, zaposlili se u isto vrijeme, i – eto, i dan-danas žive, ali svatko sa svojim roditeljima. Uzalud zapomaganje i jedne i druge majke, sumnjivi pogledi i skeniranje Nedinog abdomena na svakom okupljanju u krugu obitelji, i ono famozno ima-li-što-novoga pitanje. Ne, nema ništa novoga. Kao, zajedno su. Kao, vole se. Ne žive zajedno. Dokle će tako – ne zna se.

Ih, to mi neka veza, rekla je moja mama. Njoj godine idu, bolje bi joj bilo da nađe nekog tko ju HOĆE oženiti. Mama k’o mama, nije joj za zamjeriti. U njezinoj interpretaciji – ako se ne udaš i ne rodiš prije tridesete – nisi ništa postigla u života, ma da si dr. znanosti, žena astronaut, prvak svijeta u skoku udalj – jok, ako ne zaljuljaš kolijevku – nula bodova.

Ne volim priznati kad je u pravu, pa glumim ludilo. Kao, mama, ti nemaš pojma. Zabavljaju se, kažem. Dobro njemu, dobro njoj, što sad…? Kako što sad? Ozbiljni ljudi, a zabavljaju se. Što se imaju više zabavljati…? Zabavljaš se sa 15, ne sa 35. Oooo, mislim si, mama draga, itekako se zabavljaš i sa 35. I to pet puta bolje i luđe nego s petnaest. Samo je pitanje – dokle?

Nije lako današnjim djevojkama, uopće nije. Običan obiteljski ručak u stanju se u tren oka posla pretvoriti u žustro unakrsno ispitivanje. Viđaš li se s nekim? Teško je odgovoriti na ovo pitanje. Prvo, viđaš barem njih dvadeset, od kojih s pet gradiš ozbiljne veze na Facebooku i Twiteru. (Onda te sablažnjivo gledaju, dok im po stoti put objašnjavaš razliku između Fejsa i Tvita. Ne vrijedi, ne shvaćaju.) Ako pak uspiješ izbjeći taj dio o ‘’viđanju’’, prelaze odmah na teža, diskvalifikacijska pitanja.

Imaš li momka (nitko to ne naziva dečkom više, da se razumijemo, dečko je u njihovoj interpretaciji zajednička imenica muškog roda uzrasta između pet i dvanaest godina. Sve preko toga je momak.) Dakle, imaš li momka? Nemam. A zašto nemaš? Što čekaš? Ne traje mladost sto godina. Mlada, zdrava, prava, a sama. Jesmo li se kamenjem na Boga gađali…?

Ili još gore – imaš momka. Tko je on? Što je? Iz kakve je kuće? Tko mu je otac? Tko mu je majka? (Na sljedeće pitanje se ne prelazi dok se netko od prisutnih ne dosjeti da zna tog i tog, koji zna tog i tog koji je u bliskoj vezi s dotičnom obitelji, ili bar nekim od povjerenja, tko je u stanju raspitati se i provjeriti im background do desetog koljena.) Tu prelaze dalje, jer momak je, je l’, zreo za ženidbu. O-o. Ali ja se ne planiram udati, kažeš. MOLIM? Pa što radiš onda s njim? Mi se zabavljamo. E tu se opet vraćamo na početak priče.

Nije pravi. Zabavljate se, veliš..? Ima samo jedna mala nezgodancija – ti njega predstavljaš široj javnosti kao dečka, on tebe kao prijateljicu. Partnericu, da zlo bude veće. Na Fejsu je kao singl. Ili se neće preseliti kod tebe iako roditelji odvajaju od usta da mu plate smještaj. Majku ne spominje, kao da se ne valja. To ti je, draga moja – momak zabavljač. Mlađi brat Petra Pana. Ti se primaš, a on se zabavlja. Od tog se kruha nećeš najesti. Bježi – koliko te te duge lijepe nožice nose.

Jer, zabavljanje u prosjeku traje – koliko? Godinu, dvije, u najboljem slučaju pet. Što dalje? I kako uopće prepoznati razliku između običnog blejanja s nekim i prave ozbiljne veze? Vjerojatno tako što skužiš da se intenzivno viđate. Da počinješ koristiti fraze poput ‘’moj dečko’’ u svakojakom kontekstu. Idem večeras kod dečka. Dečko mi je to kupio. Tako sliči na mog dečka. Snimi onu kozu, to je bivša od mog dečka. Uredno se predstavljaš kao njegova djevojka, a on pritom ne kolabira, ne bježi glavom bez obzira, ili barem nastavlja obitavati u krugu od tristo metara. Pa dobro, može se reći – veza obećava.

Goga je svojevremeno imala super pravilo (ne kažem da ga se uvijek pridržavala, ali je svejedno imala pravilo). Pravilo devet i pol tjedana. Ako nakon devet i pol tjedana zabavljanja s tipom i dalje sjediš pokraj telefona (u to vrijeme nismo imale mobitele) i čekaš da te nazove – nema od tog posla ništa. Ako se dotad nije zagrijao, nikad ni neće. Ako do tada nije uvidio da mu nešto značiš – svaka daljnja rasprava je suvišna. Uvjeravati sebe da mu treba još vremena, da nije prebolio bivšu, da se boji vezanja (kao da ćeš ga bodljikavom žicom vezati, ha?) – nema nikakvog smisla. Kad sretneš onog pravog – želiš mu roditi ne jedno već stotinu djece, i to već na prvom sastanku. Na drugom smišljaš vjenčanicu. Na trećem biraš zavjese za dnevnu sobu. I to je to. Il’ je, il’ nije.

Jer, ako sam nešto naučila za sve ove godine – naučila sam da pravi muškarci nemaju problem s vezanjem. Pravi muškarci se ne boje tvoje mame. Pravi muškarci se HOĆE oženiti. Pravi muškarci odlično poznaju gramatiku. I znaju da je najosobnija imenica ženskog roda, baš ova: Moja djevojka.

Pratite nas na Instagramu

NEMA KOMENTARA

Ostavi komentar